MAJSTORI BEZ RADIONICA, GRADAČAČKI MOLERI



Još od davnih vremena, krečenje kuće je bio posao koji se obavljao poslije dugih zimskih dana i to sa prvim proljetnim zrakama Sunca. U ta stara vremena grijanje je najčešće bilo na drva i ugalj, tako da su u proljeće zidovi bili čađavi, a kuća se obićno osjećala i na miris nikotina. Nije to bio baš ugodan posao jer je trebalo iznositi stolove i stolice, dizati tepihe i uklanjati sve ono što je moglo proći kroz vrata. Krupne stvari su se prekrivale najlonima i onda se pristupalo krečenju. Nekad se sve krečilo u bijelo i to sa živim krečom, a vrhunski užitak je bio prespavati u kući nakon krečenja, kad je sve mirisilao na novo i svježe. Za tu svježinu najzaslužniji je bio kreč kojeg su pravili krečari, a jedan od njih u našoj čarsiji bio je Hadžiosmanović Idriz (Mujo), zvani Seftedžija.
Pravo Mujino ime je bilo Idriz, ali je u narodu bio poznatiji kao Mujo Seftedžija. Zašo baš „Seftedžija“ ?
Ispričajmo kako je došlo do toga. Mujin otac, Osmanović Hasan, otišao je na hadž još u vrijeme kad se kroz arapske zemlje, šest mjeseci, putovalo na devama. Odlaskom na hadž postao je hadžija, pa je svom prezimenu dodao prefiks Hadži, tako da se od tada on i svi njegovi potomci prezivaju Hadžiosmanović. Po povratku sa hadža otvorio je mali dućan preko puta poznatog izvora vode „Točak“. Kad je u dućan ušla prva mušterija, hadžija Hasan je rekao „Sefte i sretan bio seftedžija“. Od tada se taj nadimak prenosio s koljena na koljeno, na sve Hasanove potomke. A sad vratimo se Hasanovom sinu Muji koji je imao porodičnu kuću ispod sadašnje brane jezera Hazna. Uz kuću je napravio krečanu i jedini u Gradačcu se bavio tim poslom. Bila je to zidana krečana od čvrstog materijala. Mujo je imao pet sinova i to: Sadika, Hasana, Mustafu, Emina i Salima. Jedini Emin nije pošao očevim stopama i radio je u „Namještaju“ kao stolar. Ostala četvorica su bili krečari. Sadik je počeo pomagati ocu sa svojih 15 godina života, da bi se uskoro priključio, Hasan, a kasnije i druga dvojica.
Poslije Mujine smrti Sadik i Hasan ostaju na istoj lokaciji gdje su napravili svoje porodične kuće i svoje krečane. Kad se desila velika poplava 1964. godine skoro u potpunosti je uništila porodično imanje ove vrijedne porodice. I pored svega, Hasan ostaje na istom mjestu i ponovo gradi krečanu, a Sadik se seli na područje „Stare banje“ i pravi kuću sa krečanom na zemljištu koje se zvalo „Ferdin majdan“, vjerovatno po nekom Ferdi koji je tu vadio kamen. Emin je napravio kuću i krečanu na Lahvama, a Salim na Točku, sa desne strane puta za Vidu. Kako život nije vječan, sva su brača pomrla, a niko od njihovih nasljednika nije nastavio sa ovim poslom. Možda su i osjetili da dolazi vrijeme nove tehnologije, a sa njom i farbe za farbanje zidova.
Interensantno je napomenuti kako je u narodu i sada ostao običaj da kaže kako kreči kuću iako to više ne radi sa krečom već sa najkvalitetnijim bojama. Među prvim pojavila se popularna boja „Jupol“ koja je vrlo brzo potisnula kreč. Dugo je bila u upotrebi, a onda na red dolaze „latex“ boje koje su i dan danas nezamjenjive. Sa ovim bojama posao bojenja zidova nije više tako jednostavan, a naročito ako na zidovima treba raditi i gletovanje. Za to je potreban kompletan molerski alat koji se najčešče sastoji od fangle, mistrije, gletalice, špahtle, četki, valjaka i naravno molerskih ljestava. Sav sitni alat može stati u jednu torbu, ljestve na rame i pješice se zaputiti na radilište. Zato sam naše molere nazvao „Majstorima bez radionica“ jer mi se to učinilo kao prikladan naziv za ovu priču. Započnimo je sa najstarijim poznatim gradačačkim molerom Prnjat Salimom.

Prnjat Salim, rođen je u Mostaru 1930. godine. Zanat za molera je završio u Osijeku u kojeg je došao sa svojim amidžom Mahmutom i mlađim bratom Salimom. Ubrzo su pošli dobijati poslove i po drugim gradovima, kao što su Modriča i Gradačac. Početkom pedesetih godina, u Gradčcu dobivaju poslove molerisanja na državnim institucijama kao što su zgrade opštine, bolnice, škola i sl.
Klasični način krečenja sa krečom zamijenili su farbama kao što su juboflor, polikolor i jupol. Prvi je u Gradačcu počeo farbanje sa gumenim valjcima ispod kojih su ostajale razne šare. Od mogih molera sam ćuo da fabranje i krečenje za Salku nisu samo puko premazivanje zidova, već da se njegov rad graničio sa umjetnošću. Ovome poslu obučio je mnoge naše sugrađane koji su kasnije takođe postali poznati moleri. Sa njima je Salko išao po mnogim gradovima Hrvatske, a naročito u Osijek, Ivanić grad i Grubišno polje gdje su radili moleraj u prehrambrenoj industriji (silosi, mlinovi, pekare, upravne zgrade i drugo). U Gradačcu Salko se ženi i ostaje u njemu do kraja svog života. Aktivno se bavio sportom i igrao je za fudbalski klub Zvijezdu od 1950. do 1962. godine.
Umro je 1978. godine ostavivši iza sebe dvoje djece. Sina Muhameda i kćerku Đinanu. Muhamed, poznatiji po nadimku Hamić, ženi se sa mojom bliskom rodicom, Almom Jašarević, a Đinana se udaje u Mostar i tamo nastavlja život. Salkin brat Salim se takođe ženi sa mojom bliskom rodicom, Jašarević Refikom i zajedno sa njom se vraća u Osijek, sa kojom dobiva dvije kćerke, Višnju i Melitu.

Omeranovic Ferid, rođen je 1931. godine. Završio je obučarski zanat zajedno sa Ibrom Sarajlićem, ali zbog nedostatka posla u toj branši počeo se baviti molerskim poslovima. Prve korake moleraja učio je kod Prnjat Salke i sa njim zajedno radio je do 1953. godine. Poslije se osamostalio i jedno vrijeme radio sam, a onda posao molera dobiva u građevinskom preduzeću “Građevinar”. Direktor tog preduzeća je bio Gvozden Vučković. Otvaranjem tvornice “Namještaj”, Ferid prelazi u tu tvornicu na poslove farbanja drvenih proizvoda. Bilo je to 1960. godine. Tu je upoznao i druge molere koji su molerski zanat takođe učili od Prnjat Salke. Bili su to Milkić Sadija i Ibro Skenderović. Molerske poslove su radili svako za sebe, a u slučju večih poslova radili su i kao grupa. Obzirom da su bili zaposleni u Namještaju, molerske poslove su obavljali poslije radnog vremena ili vikendom.
Ferid se nije prestao baviti molerskim poslovima ni po odlasku u penziju, tako da ga i dan danas zovne neko od starih mušterija.
Mulavdić Fikret (Debeli), rođen je 1940. godine.
Ovo je bio čovjek koji je možda stekao i največu popularnost od svih gradačačkih molera.
Svi su ga poznavali kao dobrog čovjeka i vrsnog molera, kojeg su jednostavno zvali Debeli.
Završio je stolarski zanat tako što je na praksu išao u tvornicu “Namještaj”, a teoretsku nastavu je pohađao u gradačačkom ŠUP-u. Poslije odsluženja vojne obaveze, odlazi u Brčko gdje završava zanat za molera. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Vraća se u Gradačac i otvara samostalnu molersku djelatnost sa nazivom “Ugled”. Postaje veoma omiljen i ubrzo posla ima preko glave. Zapošljava mnoge gradačačke mladiće koji kod njega završavaju praktični dio zanata, a teoretsku nastavu u gradačačkom ili brčanskom ŠUP-u. Svi koji su sa njim radili zvali su ga “diš” jer je on bio njihov direktor. Ali ne samo direktor. On je bio njihov drug, prijatelj i učitelj. Bio je njihov drugi otac. Zaradu po završenom poslu dijelio je skoro na jednake dijelove sa svojim radnicima. Častio ih je jelom i pićem. Nećemo provjeravati istinitost priče kad su radili na molerisanju zgrade hotela, ali kažu da je
Debeli imao otvoren račun za jelo i piće kojeg su koristili svi moleri iz grupe koja je tada radila. Na kraju završenog posla ispostavljali su se računi pa je ispalo da Debeli treba doplatiti hotelu za pojedeno i popiveno za vrijeme dok se moleraj nije završio. Lično poznavajući ovog dobrog čovjeka, vjerujem da je bilo tako.

Znam da ne mogu nabrojati sve one molere koji su radili sa Debelim, ali pomenut ću bar neke, među kojima su: Haseljić Galib-Golo, Dajić Salih, Kubet Ismet, Mulahalilović Munir-Kalčo, Šakić Kemo, Mrkonjić Zoran, Mešanović Mirsad-Paraga, Sendić Nadir, Kukuruzović Sead i još mnogi drugi. Kao moler radi i u teškim ratnim vremenima kad u porušenim objektima osposobljava pojedine prostorije za smejštaj određenih službi.
Za vrijeme rata biva i teško ranjen, što je svakako doprinijelo i njegovoj ranoj smrti u 58-oj godini života.

Sendić Ibro (Lonko), rođen je 1940. godine.

Dok pišem o ovom čovjeku osjećam se kao da i sad vidim njegov topli pogled iz kojeg izvire dobrota osobe koju samo priroda može tako obdariti. Njegov blagi osmjeh još i sad pamtim, kao i riječi “Hvala na pitanju, kako ste Vi”, kojima je odgovarao i uzvraćao na pitanje, “Kako si Lonko”.
Eto, takav je bio naš Lonko i kao takvog, sa ovom pričom, ga želim u okvir vječnosti staviti. Praktični dio zanata za molera Lonko je učio kod Prnjat Salke, a teoretsku nastavu je položio u ŠUP-u Gradačac.
Poslije izučenog zanata i dovoljno stečene prakse, otvara samostalnu molersku djelatnost pod nazivom “Lonko”.

Za vrijeme svog rada obučio je mnogu čaršijsku djecu ovom poslu, a dugo vremena sa njim je radio Haseljić Galib, zvani Golo. Poslije određenog vremena provedenog u privatnom poslu, Lonko dobija posao u TMD-u i u toj tvornici obavlja sve molerske poslove.
Zbog narušenog zdravlja otišao je u invalidsku penziju, a jedan od njegovih sinova po imenu Nadir, krenuo je očevim stopama.

M.Halilovic Ibarhim (Braja), rođen je 1940. godine. Završio je stolarski zanat tako što je sa 15 godina života počeo raditi u stolarskoj radionici čiji vlasnik je bio Stefanović Risto (Tica),
a poslije dvije godine prelazi državnu stolarsku radionicu “Javor”, na čijem čelu je je bio Fiko Šaldić.
Tu završava praktičnu nastavu, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Nakon toga prelazi u jednu drugu državnu stolarsku radionicu koja se zvala “Košnica” na čijem čelu je bio Sendić Sifet.
Otvaranjem tvornice “Namještaj”, čiji je prvi direktor bio Damjan Đukić, u njoj se kao iskusni stolar zapošljava i Braja, gdje ostaje sve do odlaska u penziju. Uz stolarski posao,
Braja je dugo vremena radio i molerske poslove za što je imao internu kvalifikaciju još od 1966. godine. U molerske poslove je pored krečenja spadalo i lijepljenje tapeta, što je jedno vrijeme bilo pravi hit. Braja ih je postavljao sa velikim zadovoljstvom, a pisac ovih redova se sjeća kako je Braja lijepio tapete i u porodičnoj kući njegovih roditelja.

Nezic Adem, rođen je 1941. godine. Praktični dio molerskog zanata završio je kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradačac. Kad priča o svom majstoru Salki Prnjatu,
Adem kaže kako je sve naučio od njega i kako Salko, ne samo da je krečio, več se igrao sa molerajem crtajući po zidovima i uljepšavajući ih do savršenstva. Zajedno su radili i fasade, farbali stolariju i masne zidove, lijepili tapete i još puno toga. Bilo je to pedesetih godina. Jedno vrijeme radi u farbarskom odjeljenju tvornice “Namještaj”, a 1970-e godine otvara samostalnu molersku djelatnost, što traje petnaestak godina. Poslije toga se zapošljava u Komunalnom preduzeću koje formira jedno posebno odjeljenje za molerske poslove i pruža usluge moleraja, kako državnim preduzećima, tako i privatnim kućama. Iz Komunalnog, Adem odlazi u zasluženu penziju, ali i kao penzioner se pomalo bavi molerskim poslom.

Šaldić Safer (Šalda), rođen je 1944. godine. Završio je Školu učenika u privredi stolarskog smjera i jedno vrijeme radio u tvornici “Namještaj”.
Poslije se prekvalifikovao za molerske poslove i imao svoju privatnu djelatnost. Radio je sam, ali i u zajednici sa drugim molerima među kojima naročito sa Debelim, Kalčom i Dajić Salihom. Uz molerske poslove obavljao je i dio stolarskih radova, među kojima i postavljanje parketa. Poslije određenog vremena napušta privatni posao i zapošljava se u gradačačkom Domu zdravlja na poslovima održavanja. Nažalost nije dočekao ni penziju jer je 1994. godine poginuo u dvorištu svoje kuće. Bilo je to od udara granate za vrijeme jednog od mnogobrojnih granatiranja našeg grada za vrijeme rata 92-95 godine. Ostat će upamćen kao veoma dobar čovjek i iskren prijatelj.

Haseljic Galib (Golo), rođen 1947. godine. Kao i mnogi drugi moleri, Galib je praktični dio zanata učio kod Salke Prnjata, a na teoretski dio je išao dvije godine u ŠUP
Brčko, a treču godinu je završio u Zagrebu. Zajedno sa njim su bili još Pušeljić Branko i Vidaković Vlado. Dok su radili kod Salke, sjeća se kako su molesrke poslove obavljali u Sarajevu, Beogradu, Subotici, Novom Sadu, Osijeku, Tešnju i još u mnogim drugim gradovima, a išli su i u Mađarsku.
Sa Brankom i Vladom radio je u Zagrebu četiri godine, a onda se vračaju u Gradačac gdje zajedno rade još naredne tri godine. Zapošljava se u Komunalnom preduzeću odakle se i penzioniše. Sa sjetom se prisjeća svojih kolega Mulavdić Fikreta-Debelog, Šaldić Safera-Šalde.
Dajić Saliha, Kubet Ismeta i Sendić Ibre-Lonke. Rado se sjeća i onih na koje je on prenosio svoje znanje molerskog posla, medju kojima su bili Josip Štadler, Huseinbašić Dedo, Bristrić Zurahid, Šakić Kemo, Pelešević Zlatko, Mrkonjić Zoran, Kadić Amir i Kadić Asim.

Dajić Salih i Kubet Ismet. Saliha i Kubeta se sjećam kao dva nerazdvojna prijatelja koji su sedamdesetih godina, poslije napornog radnog dana, svaku noć, lijepo obučeni, šetali poznatim gradačačkim Korzom.
Bilo je to vrijeme kad su momci, svoje mišičavo tijelo pokazivali obučeni u trapez pantalone sa zategnutim šrokim pojasom i bijelim čipkanim košuljama. Obzirom da su bili nerazdvojni prijatelji, ne želim ih razdvajati ni u ovoj priči o “Majstorima bez radionica”. Recimo sada neku riječ više o ovoj dvojici molera.

Salih je rođen 1948. godine. Završio je zanat za vodoinstalatera, ali se kasnije prkvalifikovao za molera. Svoje prve molerske korake započeo je kod Mulavdić Fikreta-Debelog i kod njega ostao cijeli svoj radni vijek. Umro je relativno mlad 2005. godine, a iza njega je ostala suprua Fadila sa sinom Elminom. Kubet je rođen 1949. godine. I on je završio molerski zanat kod Debelog, za kojeg je dugo radio, ali usputno je i samostalno tražio posao po privatnim kućama. Nekoliko godina pred rat zaposlio se u tvornici “Namjestaj”. U ratu, 1993. godine biva teško ranjen i umire u Tuzlanskoj bolnici. Iza njega ostaje supruga Milka sa kčerkom Mirjanom i sinom Goranom. Neka počivaju u miru ova dva nerazdvojna prijatelja, Salih i Kubet.
Šakić Kemal, rođen 1952. godine od oca Smaje i majke Elizabete. Dok pišem ove redove u mislima vidim čovjeka sa crnim naočalima i štapom u jednoj ruci, dok ga sa druge strane za ruku pridržava supruga.



Ja, ustvari, vidim starog Smaju i njegovu Elizabetu, vidim Kemine roditelje koje su poznavali mnogi naši sugrađani. Smajo je rođen u Sibovcu, ali je kao mladić, za poslom, otišao u Hrvatsku i dugo vremena proveo u Osijeku. Tamo se i oženio i sa svojom Elizabetom izrodio pet sinova. U Gradačac dolaze 1964. godine i privremeno žive u malom mutvaku kod Šerifović Hebirojce. Već sljedeće godine Smajo kupuje kuću od krečara Hasana Hadžiosmanovića u kojoj i sada živi naš moler Kemo.
Praktični dio zanata je učio kod Salke Prnjata, a teoretsku nastavu u bračanskom ŠUP-u. Sjeća se Kemo kako je radio sa Debelim, Galibom Haseljićem, Brankom Puškom, Mrkonjić Zoranom, Kasumović Jasminom i još mnogima drugim. Još uvijek je aktivan, ali sada radi sam, najčešče po kućama i stanovima.

Mešanović Mirsad-Paraga, rodjen je 1968. godine. Zanat je učio kod Mulavdić Fikreta Debelog. Bilo je to u vrijeme kad je Debeli imao svoju molersku firmu pod nazivom “Ugled”. Radeći sa Debelim imao je priliku raditi i sa mnogim drugim poznatim molerime. Poslije smrti Debolog, Mirasad jedno vrijeme radi radi u firmi “Bojorad”, čiji vlasnik je bio Ahmet Britvaković. Trenutno je nezaposlen i povremeno radi u privatnoj režiji.
Privodeći ovu priču kraju želim reći kako mi je žao što nisam nešto više napisao i o molerima: Pušeljić Branku, Vidaković Vladi, Milkić Sadiji, Lejić Đorđu, Levisu, Seadu Kukuruzoviću, Mulahalilović Muniru-Kalči, Kadić Asimu-Pečenom i njegovom bratu Amiru kao i još nekima. To se desilo samo iz razloga nedostatka informacija i zato molim sve one koji znaju bilo šta o ovim molerima da to napišu u vidu svojih komentara na mom blogu. Tako će mo zajednički otrgnuti te naše sugrađane od zaborava.

A dotle, ja ću priču završiti izrekom ”Bog te molovo”, ćime se obićno apeliralo na nečiju savjest.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

9 komentara

  1. ” Bog te molovo ” ti si cudo od covjeka , kako se sjeti molera ..Svaka ti cast Mirza , ti si svjetlost nasega Gradacca , ne das da zaborav prekrije ni jedan dogadjaj , ni jednog covjeka .Koliko samo truda ulazes za ovo sto nam pises !!

  2. Ma, mislim da Mirza ne radi dobro.Počeo je veoma ofanzivno nadajući se da će mu rabota biti dobra ko dobar dan, ali se njegov opus pretvori u film života u Gradačcu.Ma Mirza, moj dragi, ostavi nešto i drugim. Poslije svega urađenog pojedincima koji imaju snage za slične stvari ne ostaje ništa do čitanja i raspitivanja koliko li je Mirza zaboravio, a vidim da nije ništa. Kako ga pohvaliti kad je sve kazao svojim sugrađanima, kome ga onda hvaliti.Ja imam jedan prijedlog, pa ako ljudi hoće neka sebi i sjet ostave.Kazivanja bi trebalo pretvoriti u svojevrsnu ediciju sjećanja na život sredine u dva vremena, napisana kao žubor potočića koji proteče ali sve upamti.
    Živio ti meni Mirza pa kad ti jednom padne na um ti spomeni i nekog ko nije tvoj sugrađanin, no samo prijatelj, koji se slučajno nađe na životnom putu kojim hodiš i ishoriš.
    Goran

  3. Dragi prijatelji moram vam reci da mi je zaista drago sto vam se svidjela ova prica o molerima. Iskreno receno, uzivao sam dok sam je pisao. Prije svega drago mi je sto sam od zaborava otrgnuo starog krecara Muju Seftedziju i molera Salku Prnjata, kojih se, vec sad mnogi i ne sjecaju. Ostala plejada molera je vjerovatno jos u pamcenju mnogih nasih sugradjana. Pravo je zadovoljstvo kad nekog obradujes sa bratovom slikom, a jos ako je to za njegov rodjendan, to ima posebnu draz. Posto se posjetilac bloga nije potpisao nisam siguran o kome se radi, ali pretpotsavljam da bi mogao biti neko od brace Saliha Dajica.
    Sta reci na Goranov komentar. Sta reci o covjeku koji nija nas sugradjanin, ali jeste moj veliki prijatelj. Sta reci o covjeku koji je kroz moje price upoznao Gradacaca, skoro onako kako ga i ja poznajem. Zato jedno veliko HVALA mom prijatelju GORANU.

  4. Pozdrav dragi Mirza,
    Pokušao sam izbjeći par komentara, par vaših priča, da se ne pretvori u kurtoaziju, nadajući se da će sve ove priče preći u monotoniju… ali zaista Vam puno zavidim i žalim što prije nisam imao priliku da saznam sve ove stvari i ovo je prilika da se prema junacima Vaših gradačačkih priča daju imena ulica ili na neki drugi način ovjekovječe neki ljudi koji su obilježili povijest Gradačca. Iskreno Vam hvala i skidam kapu pričama kojim se ovjekovječuju brojni naši sugrađani a Vi naročito. Vaše ime bi trebalo biti citirano u svim pomenima Gadačačke povijesti u svim seminarskim, diplomskim, magistarskim pa i doktorskim disertacijama, te udžbenicima koji će ako Bog da biti napisani.
    Srdačan pozdrav i svako dobro.
    Fadil

  5. Komentar koji me nije mogao ostaviti ravnodusnom. Mogu samo da izrazim zahvalnost Fadilu koji je prepoznao u Mirzi covjeka koji je zaljubljenik u svoj grad i ljude i koji tu svoju ljubav pokusava prenijeti i mladjim generacijama i otrgnuti od zaborava. Ponosna na svog Mirzu pozivam vas da procitate ovaj i ostale njegove price na blogu *GRADACAC i NJEGOVE ZNAMENITOSTI”.

  6. Pozdrav tebi mirza sviđa mi se sve ovo što pišeš ali jedna opaska sa moje strane.Prvi majstor koji je u gradačac donio znanje o moleraju je Hinek Josip koji je čitavu plejadu majstora naučio zanatu od sadije milkiča adema neziča itd sjeti se samo natpisa koje je moj otac uradio alina ćevabđinica sve mesnice u gradu su imale table koje je nacrtao majstor joža ili logo firmi kula-gradačac namještaj-gradačac ris i da ne nabrajam a mene ste izostavili iz vremena kada su vis-laste svirali u sastavu esad i izet klopić vehid šećić drago hinek fuad begovič i to od 1967-1973 pozdrav mom gradačcu

  7. Pozdrav i tebi Drago Hinek. Prije svega drago mi je sto si napisao svoj komentar u kojem si iznio i primjedbe na moju pricu o molerima kao i o muzickim sastavima. Na mom Blogu imas rubriku za kontakt, pa hajde javi mi se tamo da obavimo korespondenciju koja ce mi omoguciti da dopunim, odnosno ispravim ove dvije price. Ako imas neke fotografije to ce narocito biti zanimljivo. Puno pozdrava od Mirze.
    Posalao sam ti i zahtjev za FB prijatelsjtvo pa se cujemo.

Komentariši