Žena iz Potok mahale koju je volio cijeli grad, NEZIĆ ASIJA-SIKA


Pisati o znamenitostima Gradačca neminovno povlači za sobom i pisanje o njegovim znamenitim ljudima. Sama pomisao na gradačačke znamenite ljude upućuje nas na one koji su ostavili značajne tragove u njegovoj proslošti. Među prvima je svakako Husein kapetan Gradaščević, a onda književnici Ahmed Muradbegović i Hasan Kikić, zatim narodni heroji iz drugog svjetskog rata i čitava plejada iz reda rukovodno-političkog kadra za vrijeme jugoslavenske države. Naravno bilo je tu znamenitih ljudi i iz reda kadrova javnih ustanova poput zdravstva, školstva, pravosudnog sistema i sistema opštinskih upravnih organa. Mnogobrojni sportisti i članovi raznih sportsko-rekreativnih društava postali su znameniti, ali bilo je i onih iz reda tzv. obične radničke klase. Zato ja, danas, hoću da pišem o jednoj našoj sugrađanki baš iz ovog posljednjeg reda, ne zato kako bi u drugi plan stavio one koji su poznati, već zato što se radi o ženi koja je zaslužila da se onjoj piše i da se u znamenite ljude, naše čarsije, uvrsti. Bila je to Nezić Asija, poznata kao Sika. Rođena je 1921. godine i čitav svoj život proživjela je u našoj čaršiji.
Posljednje njeno prebivalište bilo je u ulici Ibrahima Kapetanovića poznatoj kao Potok mahala. Kao samohrana majka odhranila je troje djece, od kojih dva sina, Mehu i Osmana, kao i jednu kčerku koju svi u Gradačcu znaju po imenu Minkica. Svi oni su postali naši ugledni sugrađani. Sika je radila u tvornici “TMD” i odatle je 1983. godine otišla u zasluženu penziju. Iako je slabo vidjela i imala problema sa hodanjem, svakodnevno je pješačila do svoje tvornice i po nekoliko puta u toku dana dolazila u centar čaršije, do pošte i opštinskih organa, u koje je donosila i odnosila raznu pisanu poštu. Pri tome je uvijek zastajkivala kad nekoga poznatog sretne sa obaveznim obračanjem “Kako si sine, kako su ti djeca, kako su mati i otac. Poselami ih bogati”. Bila je bistrog uma i mnogo naroda je znala. Pamtila je detalje. Moja supruga se još uvijek rado sjeća susreta sa Sikom 1996. godine kad ju je prepoznala prilikom prve polijeratne posjete Gradačcu. Taj susret nikada neće zaboraviti. Sikino pamćenje je išlo dotle da, ako je neko imao dvoje djece od kojih su jedno muško, a drugo žensko, Sika je to dobro upamtila tako da je prilikom obraćanja tačno znala šta pita. Kao pisac ovih redova sa svojom porodicom živio sam u istoj mahali gdje i Sika. Svakodnevno smo se sretali i razmjenjivali po nekoliko riječi. Ona je znala da se moja supruga zove Paša, isto kao što se zove i moja setra Paša, pa je uvijek naglašavala svoje pitanje kako bi se znalo na koju od njih dvije se to odnosi. Posebno je voljela djecu, a naročitu paznju je poklanjala dječacima i djevojčicama iz njene Potok mahale. Nema ni jednog djeteta iz ulica, a da ga Sika nije oslovila sa sine i pomilovala po glavi. Veoma često je iz đepova vadila bombone i davala ih djeci. Ali ne samo djeci. Sika bi znala krenuti iz čarsije svojoj kući sa punim cekerom hrane i svakodnevnih kućnih potrebština, koje bi sve podijelila svojim sugrađanima za koje je smatrala da im je potrebnije nego njoj samoj. Njena dobrota je bila nemjerljiva i teško je naći riječi kojima bi se to opisalo. Bila je uvijek lijepo obućena i uredna. Vodila je računa o svom izgledu. Njene šarene dimije i bluze živih boja, kao i lijepa marama na glavi, davali su joj izgled probeharale trešnje koja prkosi nadolazećem ljetu. Umrla je 2004. godine i sahranjena u starom gradačačkom mezarju zvanom “Kadić bašča”. Tog danam sva su se djeca iz njene mahale lijepo obukla i tako pokazala poštovanje prema svojoj Siki. Sa suzama u očima ispratili su je iz svoje i njene Potok mahale. U njihovoj ulici ostala je Sikina kčerka Minkica da ih podsjeća na njihovu staru, dobru Siku. Sa svim dužnim poštovanjem i lijepim uspomenama, poklanjam ovu priču ženi, koju su svi voljeli.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

5 komentara

  1. Ocekivala sam sa nestrpljenjem ovu pricu na blogu o nasoj Siki,mojoj koni Siki koju sam i ja izuzetno postovala. Prica nadahnuta ,emotivna i docarala nam i sacuvala lik Sike onakve kakva je ustvari i bila za zivota.Jednostavna, a u isto vrijeme VELIKA kao majka, kao covjek.VELIKA na samo sebi svojstven nacin prema ljubavi koju je pokazivala prema drugima a posebno djeci.Mirza je taj lik otrgnuo od zaborava ispricavsi nam ponovo jednu lijepu pricu o nasoj Siki. Prelijepo ispricano!

  2. Hvala Vam Mirza za ovu divnu priču.U ovo zimsko jutro baš mi je trebala ova toplina sa kojom ste pisali o Siki, osobi koja je svojom pojavom unosila neku vedrinu i toplinu. Nažalost u našoj čaršiji nema više takvih,ali eto ostaju uspomene na njih. I sad mi je nekako lijepo i znam da će mi biti lijep i cijeli ovaj dan. Indira

  3. Potrošili se mi a posebno naše čaršije. Izgleda da više ni sami sebe ne umijemo poštovati pa nam ovakve emotivne priče o komšijama pobude sjećanje na sve koji su živjeli s nama a nisu izgledali posebni.
    Hvala gospođo Pašo što ste Mirzi oduzeli pravo na samo njegov Gradačac.
    Goran

  4. Mozda nije poznato, da je Sika veoma lijepo pjevala.
    70-tih godina mi, tada mladići u projektom birou TMD-a, imali smo privilegiju da je čujemo.
    Morali smo je dugo nagovarati, moliti, rijetko uraditi za nju neki sitan poslić, da bi je odobroviljili da zapjeva.
    Pjevala je neobično; bio je to tih, kristalno čist i istovremeno treptajima prožet glas. Pjesme su bile stare, a neke nismo znali.
    Uvjek je kratko pjevala, a mi smo bili ne zadovoljni, kada je prestala. Nisu pomagala naknadna moljakanja.
    Kad sam otišao iz Gradačca,(u evo već podugačkom životu) često sam se sjećao Sike i hrabrio se njenim primjerom upornosti, požrtvovanja, poštenja, a Boga mi i (pozitivne životne) radoznalosti.

Komentariši