GRADAČAČKE ZLATARSKE RADIONICE I RTV SERVISI


Tragajući za znamenitostima Gradačca, ili onim što bi mogli proglasiti znamenitim, došao sam do uvjerenja da su mnoge zanatske radionice bile ne samo znamenite, već su u njima radili ili su se mogli sresti mnogi ljudi koji su postali znamenite ličnosti našeg grada. Kujundžije i zlatare stare, čak i u pjesmama opjevaše i grane od zlata na djevojačke grudi staviše. Zato ja danas o zlatarskim radionicama hoću da pišem, ali i o radiju starom kao i televiziji crno-bijeloj, na kojima smo pjesme slušali i zlatne grane na djevojačkim grudima gledali.
Takve zlatne grane i drugi nakit iskivao je i stari zlatar Muhamed Sinanović kojeg narod jednostavno zvaše Sarajlija jer je u Gradačac došao iz Sarajeva. Muhamed je ustvari bio gradačački zet jer mu je supruga bila iz Mionice. Prvu zlatarsku radnju je otvorio u prizemlju kuće Avdića, poviš sadašnje ćevabdžinice umrlog Kadira Avdića. Druga lokacija njegove zlatare bila je na spratu kuće u kojoj je bila Halidova pekara, odnosno preko puta Robne kuće, na uglu ulice koja vodi prema džamiji Husejniji. Bilo je to krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog bolesti Muhamed se je vratio u Sarajevo, ali prije toga zlatarskom zanatu obučio je svog tečića Hasukić Edhema.
Takođe je obućio i Bahić Nusreta, a Nusret će kasnije obućiti i svog brata Ismeta. To je dovoljan razlog da ove zlatare obradimo kao jednu zajedničku grupu, pa ovo pripovijedanje nastavimo sa zlatarom Hasukić Edhemom. Edhem je rođen 1952. godine od oca Zahida i majke Hatidže. Kako smo već pomenuli, praktični dio zanata je učio kod svog tetka Sinanović Muhameda, a teoretski dio u ŠUP-u Gradačac. Svoju prvu zlataru otvara na prostoru stare zelene pijace.
Za vrijeme dok je trala izgradnja novog kompleksa poslovnih prostora i zanatskih radnjih, u čijem sastavu će biti i nova zelena pijaca, Edhem otvara zlataru u svojoj kući, koja se nalazila u ulici Hasana Kikića, na samom prevoju koji se spušta prema Varoši. Po završetku izgrdanje ponovo se seli na staru lokaciju u jedan od novoizgrađenih poslovnih prostora. Tu je radio sve do početka rata, a onda 1992. godine u tom nesretnom ratu gubi život od udara granata koje su tog dana nemilosrdno zasule naš grad. Iza njega je ostala supruga Izeta, sin Irfan i kčerka Merima. Poslije rata, Edhemov sin Irfan nastavlja tradiciju svog oca tako što u tom istom poslovnom prostoru otvara prodavnicu zlata i srebra.
Nastavimo sada ovu priču sa Bahić Nusretom koji je takođe bio učenik zlatara, Sinanović Muhameda. Rođen je 1953. godine u Gradačcu, ali po završenom zanatu odlazi u Modriču i radi kod čuvenog zlatara Vejsila. Poslije stečenog iskustva i ženibe seli se u Srebrenik gdje nastavlja posao zlatara. Još uvijek se bavi ovim poslom tako što u svojoj kući popravlja nakit od zlata i vrši usluge za druge zlatarske radnje. Sa suprugom Ifetom dobio je sina Mirasada i kčerku Mirsadu. Zlatarskom zanatu obučio je svog brata Bahić Ismeta. Ismet je rođen 1956. godine. Sa suprugom Zlatom dobio je sina Ensara i kčerku Lejlu. Zlatarsku radionicu je imao na staroj zelenoj pijaci. Umro je relativno mlad 2010. godine.
Sa ovom pričom otrgnimo od zaborava pomenute zlatare, a zlatarsku radnju poginulog Edhema Hasukića uvrstimo u znamenitosti našeg grada.
Pored ove grupe zlatara koja je vezana za Muhameda Sinanovića u Gradačcu je bilo i drugih zlatara. Jedan od njih je svakako Dolarević Nijazim, poznatiji po skračenom imenu Zimo. Prije svega recimo da je Zimo rođen 1952. godine u Ulcinju gdje je završio i osnovnu školu. Zajedno sa roditeljima preselio se u Sarajevo 1973. godine gdje završava zlatarski zanat. Sticajem okolnosti došao je u Gradačac. Bilo je to zato što je u Gradačcu, za advokata Ibrulj Benjamina bila udata njegova sestra Behira. Kako je Benjamin morao ići na odsluženje vojne obaveze, Zimo je odlučio da privremeno dođe u Gradačac i bude sa sestrom koja je trebala ostati sama sa jednim djetetom. Istovremeno je u H.efendinoj ulici otvorio i zlatarsku radnju računajući da to traje do povratka njegovog zeta sa odsluženja vojnog roka.
Međutim, za to vrijeme Zimo je stekao puno prijatelja i odlučio da ostane u Gradačcu. Ženi se 1979. godine i sa suprugom Belkisom dobiva dva sina, Fuada i Vedada. Zlatarskim poslom bavio se i Zimin mlađi brat Safet, koji je takođe doselio u Gradačac, ali je zlataru držao u Odžaku pa nešto kasnije u Modriči. Tradicija zlatarskog posla potiče još od njihovog djeda Mustafe koji je trgovao sa dukatima, a zatim i oca Vehbije koji se takođe bavio zlatarskim poslom. Poželimo Zimi i njegovom bratu Safetu uspješan rad u budućnosti.

Skoknimo sada do Proletove zlatare i recimo nekoliko riječi o ovom vrsnom gradačačkom zlataru. Mirku Proletu. Rođen je od oca Milana i majke Ešefe koja potiče iz poznate famelije Ibrahmbegovića, odnosno Gradaščevića. Kaže da je još od djetinjstva imao želju da postane zlatar. U Gradačcu je upisao srednju mješovitu školu, ali kako nije bilo zlatarskog smjera prebacuje se u Zagreb u srednju školu “Ruđer Bošković” gdje završava smjer zlatar-filigrant. Bilo je to 1988. godine. Praktični dio zlatarskog zanata obavljao je kod zagrebačkih zlatara u Ilici. Odmah sljedeće godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a 1990. godine otvara privatnu zlatarsku radnju u kojoj radi sve do rata 1992. godine. Prijavljuje se u Armiju BiH i u njoj ostaje sve do kraja rata. Ratne 1993. godine ženi se sa Duraković Eminom, a po završetku rata, zajedno sa suprugom otvara zlataru u tržnom centru na početku aleje iz pravca Varaši prema centru grada. Poželimo našem Proletu i njegovoj Emini još puno uspjeha u ovom poslu.

A sad recimo nešto o gradačačkim RTV mehaničarima. Krenimo tako što ću reći da i sad pamtim TV mehaničara iz Brčkog, majstora Husu čijeg prezimena se više ne sjećam. Dolazio je u Gradačac jednom sedmično ili jednom u petnaest dana i popravljao televizore koje su u to doba imali malobrojni građani. No, ubrzo se pojavljuju i naši sugrađani koji završavaju zanate RTV mehaničara.
Jedan od njih je Mulavdić Izet rođen je 1938. godine od oca Avde i majke Hasibe. Zanat za RTV mehaničara završio je 1959. godine u Doboju. Oženio se sa Selvetom iz Dervente sa kojom je izrodio dvije kčerke, Jasminu i Džamilu. Prvu privatnu radionicu imao je iza bivše Robne kuće. Poslije izvijesnog vremena otvara radionicu u prizemlju kuće svojih roditelja gdje radi sve do svoje smrti. To je ona kuća preko puta gradske Pošte, na brijegu, sa desne strane “Napretkove” stambene zgrade. Zajedno sa Bristrić Hajrudinom, bio je jedan od prvih RTV mehaničara u Gradačcu. Obučio je i nekoliko dječaka koji su kod njega bili šegrti na praksi. Među njima je bio i Mersed Lipovac kao i Haris Mulavdić. Ovdje želim posebno istaknuti kako je Izet bio dobar čovjek, suprug i roditelj.
Umro je 1994. godine, a iza njega je ostala supruga, dvije kčerke i petero unučadi. Sa ovom pričom nedajmo da se zaboravi naš stari RTV mehaničar Izet Mulavdić, baš kao što nismo dali da zaborav otrgne ni njegovog mlađeg brata Fikreta, poznatog molera, kojeg pamtimo po nadimku Debeli.

A sad recimo nešto o našem drugom poznatom RTV mehaničaru, Bristrić Hajrudinu. Rođen je 1941. godine od oca Ibrahima i majke Mersije. Zanat za RTV mehaničara je završio u Tuzli kod majstora Zonić Džeme. Sa suprugom Taibom izrodio je troje djece, dvije kčerke i jednog sina. Zaposlio se u Teslinoj radionici koja se nalazila u naselju Bukva, preko puta njegove kuće.
Svoju prvu privatnu radionicu otvara u jednom od onih malih objekata što su bili preko puta suda. Poslije rušenja ovih objekata Hajrudin otvara radionicu u prizemlju kuće koja se nalazila do kafane “Han”. Kroz njegovu RTV radionicu prošlo je dosta šegrta od kojih pomenimo neke. Bili u to: Sahačić Hasan, Haseljić Mersed, Džinović Sead i Bristrić Nusret. Ovom poslu obućio je i svog sina Amira, poznatog kao Bato, koji je na ovoj lokaciji, zajedno sa ocem, radio oko 15 godina. Stari Bristro je poginuo u kobnom ratu koji je zadesio našu zemlju. Bilo je to 1992. godine prilikom granatiranja grada, kad je Bristro kao civil, trotoarom prolazio pored stare piljarnice. Njegov sin Bato je nastavio očevu tradiciju, ali poslije rata, usljed sve manje potrebe za popravkama RTV uređaja, prekvalifikuje se za posao prodaje i popravke mobilnih telefona. Bati poželimo puno uspjeha u radu, a starog Bristru otrgnimo od zaborava i njegov RTV servis u znamenitosti Gradačca uvrstimo.

U mislima našim hajdemo sada u posjetu RTV servisa kojeg je držao naš stari poznanik Mersed Lipovac. Prije toga upoznajmo se sa njegovim osnovnim biografskim podacima.
Mersed je rođen 1952 godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šemse.
Praktični dio zanata je završio kod majstora Mulavdić Izeta, a teoretski dio nastave u gradačačkom ŠUP-u, stim što je na predavanja iz RTV oblasti išao u Garevac kako profesori ne bi dolazili u Gradačac. Bilo je to 1968. godine. Po završetku škole odmah otvara samostalnu radnju na lokaciji stare zelene pijace. Ženi se sa suprugom Begzadom i dobiva sina Esmira. Zbog izgradnje novih poslovnih prostora na zelenoj pijaci, Mersed se sa radnjom privremeno premješta na lokaciju kod zgrade uprave prihoda i tu ostaje sve do rata. Po završetku rata među prvima počinje sa radom u jednom od novoizgrađenih objekata pored aleje. Zbog nedostatka posla uvodi i dopunski rad vidoteke. Odmah do svog servisa otvara i butik „Elegance“ na ime svoje supruge Begzade. Nakon izvjesnog vremena svoj servis premješta u poslovni prostor zgrade u vlasništvu Ramića (bivša zgrada Muharema Zrnića). Na žalost, 2007. godina umire zbog posljedica srčanog udara, a odmah sljedeče godine umire i njegova supruga Begzada. U njihovoj porodičnoj kući ostaje sin Esmir koji nije krenuo očevim stopama već radi u CIMOS-u, a u naslijeđenom butiku radi njegova supruga Mirnesa. Šta još reći o Mersedu u ovako kratkoj priči. Recimo bar još i to da će ostati upamčen po veselom duhu i prijateljskom odnosu sa mnogim našim sugrađanima. U svakom slučaju ne dozvolimo da zaborav prekrije njegov lik i njegova djela, a RTV servis Merseda Lipovca uvrstimo u znamenitosti Gradačca.

A sad prisjetimo se još jednog vrsnog majstora iz ove oblasti zanatsva. Riječ je o RTV mehaničaru Muratović Ahmetu, rođenom u Brčkom od oca Murata i majke Mine. U Gradačac je dolazio kao TV mehaničar i vršio popravke televizora za račun elektronske industrije iz Niša koja se skračeno zvala “Ei Niš”. Bilo je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se upoznaje i sa budućom suprugom Maksidom Džanihodžić s kojom dobiva dvije kčerke. Svoj prvi privatni RTV servis otvara 1980. godine u prizemlju Taslidžica kuće. Odatle se seli u Potok mahalu gdje ostaje nekoliko godina, a onda otvara servis u zasebnom objektu koji se nalazio u dvorištu porodične kuće Džanihodžića. Bio je veoma omiljen među građanstvom i ostat će upamćen po svom veselom liku. Nažalost, zbog nadolazečeg rata sa porodicom odlazi u Austriju, a odatle u Dansku gdje i sada živi.
Za vrijeme svog radnog vijeka, poslu TV mehaničara obućio je M.Čehajić Admira-Atka, pa zato hajde da odmah skoknemo u Atkovu radionicu i vidimo šta radi bivši Ahmetov učenik.
M. Čehajić Admir-Atko rođen je 1975. godine od oca Mustafe (Muste) i majke Bedrije (Bedre). Praktični dio zanata za RTV mehaničara učio je kod poznatog majstora Muratović Ahmeta, a teoretski dio započeo u odžačkoj srednjij školi, ali zbog rata završava je u Tuzli. Prvi samostalni RTV servis otvara 2000 godine u kojem radi i danas.
Zavrsavajući ovu priču prisjećam se televizora, crno-bijelog, radi čije popravke je dolazio majstor Huso iz Brčkog. Prisjećam se i radija starog kojeg su moji roditelji nosili na popravku RTV kod mehaničara Bristre. Ali nažalaost sjećam se i kad je Bristro poginuo od udara granate u nesretnom ratu. Sjećam se i pogibije zlatara Edhema i vriska njegove supruge. U mislima vidim kako je umro RTV mehaničar Izet, ali i njegov kolega Lipovac Mersed. Sjećam se odlsaka iz grada RTV majstora Ahmeta, ali i Ziminog brata, zlatara Safeta, koji je sa svojom i bratovom porodicom izbjegao u državu gdje je izbjegla i moja porodica. Nikad neću zaboraviti podršku koju je Safet pružio mojoj supruzi i djeci za vrijeme tih teških dana u izbjeglištvu. Ovu priču poginulim majstorima posvećujem, ali u znak zahvalnosti posvećujem je i porodicama Dolarević, a naročito Ziminoj supruzi Belkisi i njegovom bratu Safetu.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.


Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Lijepa prica o ljudima i zlatarskom zanatu koji ne odumire. Za razliku od mnogih ovo je zanat poznat od pamtivijeka do dan danas,jer ljudi su se ukrasavali od kad znaju za sebe.Ujedno ovo je sjetno sjecanje na stara vremena sa crno bijelim TV i KOSMAJ radiom koji su se i te kako popravljali,a ne zamjenjivali novim kao danas.
    Uz svo duzno postovanje prema umrlim-poginulim zanatlijama, ne mogu a da se ne zahvalim Mirzi na postovanju koje je izrazio prema porodicama DOLAREVIC. Safete, Belkisa, Zehra hvala vam jos jednom za svu nesebicnu pomoc i podrsku koju ste meni i djeci pruzili u najtezim danima rata. Ta sjecanja i zahvalnost nikada ne umiru.Vasa humanost i ljudskost postali su dio nase porodicne historije.

  2. Poeslije tvojih postova grad ozivi , vrati proslost , sjecanje , a ja se stalno pitam odkuda ti ovoliko podataka , fotografija , zelje .. da sve ovo uoblicis u prelijepu pricu , koja poslije zivi sa nama , svaka cast Mirza !

Komentariši