GRADAČAC I NJEGOVE AUTOMEHANIČARSKE RADIONICE



Nova vremena i tehnološka unapređenja su uvijek donosila i nove proizvode za koje je trebalo vršiti održavanje i popravke. Za tako nešto je trebalo osposobljavati kadrove uvođenjem novih zanata i školskih programa. Interensantno je kako je istovremeno sa tim tehnološkim unapređenjima dolazilo i do prestanka potrebe za određenim kadrovima. Nećemo ih ovdje nabrajati, ali razmislimo malo i vidjet će mo da je skoro prestala potreba za popravkom ručnih satova ili RTV aparata, samo zato što je u većini slučajeva isplatnije kupiti novi proizvod nego popravljati stari.
S druge strane ima zanata za kojima teško da će ikada prestati potreba, ili bar sigurno se to neće desiti u skorije vrijeme. Među takve zanate svakako spadaju automehaničarski, autolimarsko-lakirerski, vulkanizerski i sve ono što je vezano za popravku i održavanje automobila. Zato ja današnju priču posvećujem našim sugrađanima koji su se bavili ili se još uvijek bave ovim poslom. Krenimo sa našom pričom tako što će mo prvo pomenuti Zrnić Šefku, jednog od najstarijih, automehaničara u Gradačcu.

Zrnić Šefko, rođen je 1931. godine oda oca Hamida i majke Munire. Za Šefku se slobodno može reći da je univerzalni majstor. Krenuo je kao kovač, pa majstor za kućne potrebštine, a završio kao automehaničar sa orijentacijom za poljoprivredne mašine.
Praktični dio kovačkog zanata završio je 1948. godine u Živinicama, a teoretski dio polagao u Tuzli. Iako je Šefkin otac bio stolar-kolar i imao svoju radionicu u Njiverici, Šefko počinje sa kovačkim poslom kod Kikić Mustafe.
Nešto kasnije radi zajedno sa svojim ocem, ali ubrzo otvara kovačku radionicu u Skugriću. Tu ostaje nekoliko godina i onda dolazi u Vidu II gdje i danas živi. Pojavom asfaltnih ulica, pored kovačkog posla, Šefko počinje da pravi zaprežna kola sa gumenim točkovima koja su se zvala platoni. Sjeća se da je u to vrijeme napravio platon Džemalu Osmanoviću iz Novalića, zatim prevozniku Muji Škodriću, krečarima zvanim Seftedžije i još mnogim drugim.
Uz sve to pravio je razne kućne potrebštine kao sto je mašina za sušenje šljiva, mašina za mljevenje mesa, za drobljenje jabuka i sl. Sa sve večom pojavom automobila, Sefko se prekfalifikuje za automehaničara, ali se ne zadovoljava time i odlazi u Italiju da radi u jednoj firmi koja proizvodi kosačice. Tu dobiva uvjerenje o osposobljenosti za popravljanje kosačica i u Gradačcu otvara radionicu za popravku svih poljoprivrednih mašaina. Ubrzo postaje poznat na području cijele bivše Jugoslavije i sklapa ugovore za servisiranje malolitražnih motora sa fabrikom „21. Maj“ iz Beograda, zatim sa fabrikom motokultivatora „Labin-Progres“ iz Labina, Fabirkom traktora „Tomo Vinković“ iz Bjelovara i još mnogim drugim.
Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike među kojima Okanović Nusreta, Terzić Hasana, sina Zrnić Zurahida, unuka Nasmira, sestriča od žene Krilić Samira iz Duvna, i Zrnić Izu koji ce kasniije i preuzeti radionicu od Šefke. Na kraju recimo kako je Šefko bio veliki humanista i dobrotvor. Među prvima je učestvovao sa sredstvma za izgradnju džamije u Vidi II koja je napravljena 1999. godine. Ispred svoje kuće, zajedno sa svojom suprugom Đulom napravio je hajr česmu. Još je puno dobrih djela koja će ostati iza ovog vrijednog čovjeka, koji je već 25 godina u penziji. Hajdemo sad u našim mislima do još jednog starog automehaničara čije ime je Salih Osmičić.

Osmičić Salih, rođen je 1936. godine u Gradačcu od oca Muharema i majke Šuhre. Bio je na zanatu u bravarskoj radionici kod Danke Kostića.
Sa suprugom Mersijom izrodio je tri kčerke: Indiru, Nerku i Amiru. Prije nego će se prekvalifikovati za automehaničara, Salih je jedno vrijeme radio zajedno sa Pirić Fahrom, Džemalom Avdičevićem i Sendić Mehmedom. Bilo je to u radionici iza leđa bivše robne kuće u dijelu dvorišta koji ide u smjeru prema pošti. Na poslove koji su vezani za automehaniku odlazio je u Pelagićevo na Napredkova poljoprivredna dobra gdje je popravljao poljoprivrednu mehanizaciju.
Poslije se zaposlio u Agrozadovoj automehaničarskoj radinonici na lokaciji koja je u narodu poznata kao Etivaža. Odatle prelazi u automehaničarsku radionicu na Varoši koja je bila u sklopu tadašnjeg auto-moto saveza. Ovom poslu obučio je mnoge automehaničare, među kojima i svog brata Salima, zatim Kademić Jasmira i Duraković Refika. Svoju prvu privatnu radionicu otvorio je u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi sa lijeve strane ulice što ide prema jezeru Hazna.
Za kratko vrijeme stekao je puno mušterija jer je već bio iskusan i veoma dobar majstor. Nažalost, umro je relativno mlad 1986. godine ne stekavši ni penziju. Bojao se bolnice i doktora. Sjećam se kad je otišao u bolnicu i istog dana umro. Svima nam je djelovalo da je to bilo od straha.
Zato ne dozvolimo da naš Salih padne u zaborav, a njegovu radinicu uvrstimo u znamenitosti Gradačca jer ona to i jeste bila. Sjednimo sad u naš automobil marke “Vremeplov” i produžimo uz brdo pored jezera “Hazne” do nekadašnjeg Salihovog učenika Latifa.

Škodrić Latif – Sejfo, rođen je 1944. godine u Gradačcu od oca Mustafe (Muje) i majke Hateme.Teoretski dio zanata za automehaničara završio je u ŠUP-u Gradačac, a praktični dio u automehaničarskoj radionici na Varoši gdje su glavni majstori bili Adžulović Ibrahim i Osmičić Salih. Tu je bio dvije godine, a treću godinu prakse je obavljao u mehaničkoj radionici koja je bila u naselju Bukva. U toj mehaničkoj radionici praksu su obavljali i bravari, limari, tokari, strugari i sl. Kad je došlo do rasformiranja te radionice Latif odlazi u tadašnju Korparu i radi na poslovima održavanja mašina. Bilo je to 1963. godine, a 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka. Po povratku iz Armije počinje raditi sa svojim ocem, koji se bavio prevozom. Dugo godina je stari Mujo prevoz vršio sa konjskom zapregom, pa sa traktorom, a onda je među prvima u Gradačcu kupio kamion. Sa tim kamionom su, između ostalog, vršili prevoz kamena kad se gradila brana na jezeru Hazna. Od te zarade prave novu kuću i servis za popravku automobila. Bilo je to 1968. godine i Latif vrlo brzo postaje jedan od najpoznatiji automehaničara u Gradačcu. Kako je po tadašnjim propisima privatnik mogao zaposliti samo pet radnika, Latif je kod opštine Gradačac i Privredne komore u Tuzli inicarao određene postupke koji bi omogućavali zaposlenost večeg broja radnika. Ta zakonska mogućnost je već postojala u Republici Sloveniji pa se ubrzo pokreće postupak za donošenje jednog takvog zakona i u BiH. Latif se sjeća da je tadašnji predsjednik Vlade BiH bio gosp. Brako Mikulić. I zaista, donosi se Zakon koji kroz formu Ugovorne organizacije udruženog rada omogučava zapošljavanje neograničenog broja radnika. Saglasno tom Zakonu, 15.06.1978. godine osniva se Ugovorna organizacija ”Hazna” u koju Latif udružuje sredstva sa 12 radnika. Sa svoje strane Opština toj organizaciji besplatno dodjeljuje zemljište i pristupni put pod brdom u Škorićima (kod gradske trafo-stanice). Takav vid Ugovorne organizacije je bio u državnom, odnosno društvenom vlasništvu, s tim što je ulagač sredstava (Latif) imao pravo da nakon deset godina izvrši povrat kroz ostvarenu dobit. On će 1988. godine to pravo i ostvariti, ali zbog velike inflacije izgubio je i ono što je uložio. Te iste godine vrši se fuzija organizacija udruženog rada koje su obavljale iste ili srodne djelatnosti. Tako je nastala Radna organizacija “Mehanikatransport”, čije su članice bile: “Hazna”, “Autobuska stanica”, “GRAPS” i “Transremont”.
Da podsjetim, “Autobuska stanica” je bila u izgradnji, Gradski i prigradski saobraćaj “GRAPS” u nešto sličnoj situaciji, “Hazna” je bila Ugovorna organizacija udruženog rada, a “Transremont” Osnovna organizacija udruženog rada u okviru sistema UPI.
Direktori te RO “Mehanikatransport” bili su Latif Škodrić i Munib Hanić. Međutim, nedugo nakon toga, odnosno 1990. godine, Latif istupa iz te organizacije, a jedan od razloga istupanja je nepriznavanje obračuna stope inflacije kod povrata ostvarene dobiti na uložena sredstva. Latif to slikovito kaže: “Uložio sam sredstva u vijednosti od 16 automobila marke Golf, a iz dobiti sam mogao kupiti jednog Golfa”. Bilo kako bilo, Latif se ponovo vraća privatnom poslu i u sklopu svoje kuće otvara prodavnicu autodijelova. Međutim, uskoro izbija rat i sve djelatnosti zamiru. Poslije rata, Latif ponovo pokreće prodaju, ali i obnavlja svoj stari servis za popravku automobila, koji je već odavno postao znamenitost Gradačca. U servisu radi zajedno sa sinom Izudinom. Iako 2010. godine odlazi u penziju još uvijek je radno aktivan. Poželimo Latifu dobro zdravlje i dug život, a njegovom sinu Izudinu puno uspjeha u poslu.
A sad hajdemo u posjetu kod autolimara Mazala.

Nišic Muhamed, poznatiji kao Mazalo, rođen je 1944. godine u Tuzli, od oca Hamdije i majke Šahe. Zanat za autolimara-lakirera završio je 1963. godine i zapošljava se na održavanju voznog parka u firmi “Autoprevoz-Tuzla”. U Gradačac je došao 1967. godine i ženi se sa Zulejhić Hazimom. Posao autolimara i lakirera dobiva u gradačačkom “Auto-moto društvu”. Poslije izvjesnog vremena prelazi u “Trgocentrovu” automehaničarsku radnju gdje radi na održavanju voznog parka. Tu ostaje devet godina, pa onda prelazi u tvornicu “Namještaj”,
takođe na poslove održavanja voznog parka. Svoju prvu privatnu autolimarsko-lakirersku radionicu otvara 1982. godine u poslovnom prostoru kod svoje porodične kuće u naselju Vida II. Ubrzo postaje najpoznatiji auto limar na cijelom području Gradačca pa i šire. Slupano ili ostarjelo auto je iz njegove radionice izlazilo kao novo. Kod Mazala nije bilo nezadovoljnih mušterija. Iako mu je 69 godina Mazalao još uvijek aktivno radi u svojoj radionici. Obučio je ovom poslu nekoliko naših sugrađana od kojih pomenimo Halilović Hazima i Kikić Sadika-Dundu. Jedna od četiri njegove kčerke zivi u Hrvatskoj i njen sin, odnosno Mazalov unuk je krenuo djedovim stopama. U Bjelovaru radi kao autolimar-lakirer. Poželimo mu puno uspjeha u poslu, a našeg Mazala otrgnimo od zaborava i njegovu autolimarsku radionicu u znamenistosti Gradačca uvrstimo. Pošto smo već na Požarikama, skoknimo i u automehaničarsku radionicu Zrnić Fikreta.

Zrnić Fikret, rođen je 1945. godine od oca Hamida i majke Munire. Sa suprugom Pembom izrodio je dva sina.
Teoretski dio nastave za automehaničara završio je u ŠUPU-Gradačac, a praktični dio nastave polagao u Brčkom. Kao automehaničar počeo je raditi kod Škodrić Latifa i ostaje kod njega sve do udruživanja Latifovog servisa “Hazna” u Radnu organizaciju “Mehanikatransport”,
čije su članice bile još i “Autobuska stanica”, “GRAPS” i “Transremont”. Tada Fikret prelazi u firmu “Graps” i tu ostaje sve do rata. Nažalost, u ratu je izgubio život i tako smo izgubili jednog divnog čovjeka i vrsnog majstora. Pošto je u prizemlju svoje kuće imao automehaničarsku radionu kao dopunsku djelatnost, poslije rata u njoj nastavlja sa radom Fikretov sin Nedžad, koji je i od ranije radio sa svojim ocem.
On razvija djelatnost tako što iza leđa gradske pošte otvara vuklanizersku radnju i praonu auta. Sa ovom pričom otrgnimo našeg Fikreta od zaborava, a Nedžadu poželimo puno uspjeha u radu.
A kako je Fikret nekada radio kod Latifa Škodrića zajedno sa Halilović Hazimom, recimo koju rijec i o njemu.

Halilović Hazim, rođen je 1949. godine od oca Nurije i majke Remze koji su pored njega imali još jednog sina Muju i kčerku Hazimu. Zanat auto-lakirera je učio kod majstora Skodrić Latifa-Sejfe, a teoretsku nastavu u ŠUP-u Gradacac.
Obzirom da je stalno radio sa automehaničarima, dobro je poznavao i popravku motora kao i sve limarske poslove. Bio je vrlo tih i poslušan radnik. Svi su ga voljeli. Kao dopunski rad koristio je priliku da zajedno radi sa autolakirerom kojeg svi znaju po nadimku Mazalo, a povremeno je išao i na ispomoć kod Sendić Ade. Cijeli svoj radni vijek je proveo kod Škodric Latifa-Sejfe od kojeg je otišao i u penziju. Nažalost smrt je prekinula njegov penzionerski život samo godinu dana poslije. Pamtimo ga kao dobrog i poštenog čovjeka.
Sjednimo sad ponovo u naš “Vremeplov” i odvezimo se u mahalu Svirac kod automehaničara Ade.

Sendić Adnan – Ado, rođen je1950. godine od oca Rasima i majke Sabihe. Zanat za automehaničara je učio u Trgocentrovoj radionici kod majstora Saliha Osmičića. Teoretsku nastavu je završio 1970. godine u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Izetom izrodio je dvoje djece, sina Admira i kčerku Azru. Iako je najduži period radio u trgocentrovoj automehaničarskoj radioni, jedno vrijeme je radio u “Hempru” i “Banja Ilidzi” i to kao majstor na održavanju parnih kotlova. Kod svoje porodične kuće je imao radionicu u kojoj je automehaničarski posao radio kao dopunsku djelatnost. Poslije rata je otvorio radionu pod nazivom “ASADO” sto znaći Automehaničar Sendic Ado. Ovom poslu je naučio i svog sina Admira.
Ado je umro relativno mlad, odnosno 2007. godine umro je od posljedica infarkta. Posao je naslijedio njegov sin Admir koji i danas radi. Admiru poželimo puno uspjeha u radu, a ovom pričom njegovog oca Adu otrgnimo od zaborava.
Vida je prilično udaljena od Svirca, ali šta nama daljina predstavlja kad imamo svoj brzi “Vremeplov”. Zato hajdemo posjetiti automehaničara Refika.

Duraković Refik, rođen je 1951. od oca Ahmeta i majke Refike. Praktični dio zanata za automehaničara završio je kod Osmičić Saliha, a teoretski dio nastave u ŠUP-u Gradačac. Sa suprugom Hazimom dobio je sina Admira i kčerku Asimu. Poslije završenog zanata počeo je raditi u tvornici “Namještaj”. Bilo je to 1970. godine, a već tri godine poslije ide u Brčko na predavanja i u Beogradu završava peti stepen automehaničarske struke.
Samo godinu poslije polaže i državni ispit za vozača. Ubrzo postaje poslovođe mehaničke radionice “Namjestaja”, gdje ostaje sve do početka rata 1992. godine. Radeći u “Namještaju” svoje znanje je prenosio i na druge radnike od kojih pomenimo samo neke. Bili su to: Husejnagić Amir, Zoranović Nenad (Bača), Sahačić Adnan, Sendić Idriz i drugi. Kao dopunsku djelatnost imao je svoju radionicu u dvorištu porodične kuće u Vidi. Poslije rata, odnosno 1996. godine, radionicu vodi kao osnovnu djelatnost i u njoj radi zajedno sa sinom Admirom. U svojoj radionici, pored sina Admira, ovom zanatu obućio je i Duraković Mahira, Pasalić Nedžada, Rabić Edina, Duraković Amira i još neke druge. Iako je u penziju otišao 2010. godine, još uvijek je aktvan, a radionicu “Peugeot-servis”, zvanično vodi njegov sin Admir. Pred Admirom ima još puno vremena da radi, a dotle mi hajdemo u posjetu kod autoelektričara Bjelave.

Mašić Ibro, poznat po nadimku Bjelava, rođen je u Modriči 1955. godine od oca Mahmuta i majke Safije. U Gradačac su se doselili 1959. godine. Zanat za autoelektričara završio je u Brčkom. Kao prvi gradačački autolektričar sa diplomom, zapošljava se u „Transremontu“ i tu ostaje sve do 1980-e godine.
Te godine otvara samostalnu autoelektričarsku radionicu u prizemlju svoje porodične kuće koja se nalazi u Vidi 2. Ubrzo postaje jedan od najpoznatiji autoelektričara, ne samo u Gradačcu, već i šire. Za vrijeme svog radnog vijeka obučio je mnoge učenike, a trenutno kod njega na praktičnoj nastavi su učenici Ramo, Zineid i Hamo.
Njegov sin Irfan je završio srednju elektrotehničku školu i radi zajedno sa svojim ocem. Poželimo Irfanu još puno uspjeha u radu, a radionicu njegovog oca uvrstimo u znamenitosti naše čaršije. Idemo sad kod autolimara Dunde.

Kikić Sadik, zvani Dundo, rođen je 1958. godine od oca Idriza i majke Hate. Završio je ŠUP u Gradačcu, a po zanimanju je bio vozač.
Oženjen je i sa suprugom Nadžijom ima dvije kčerke, Lejlu i Aidu. Sa svojim ocem Idrizom je od malih nogu učio sve ono što je Idriz radio u svojoj radionici, a bilo je to počev od kalajisanja, pravljenja sitnih kučnih potrebština, mangala, šporeta fijakera pa do proizvodnje oluka. Autolimarske poslove naučio je kod poznatog autolimara Nišić Muhameda, zvanog Mazalo, a prvog fiću je bez ičije pomoći ofarbao 1975. godine. Jedno vrijeme je radio zajedno sa Hazimom Halilovićem, a ovom zanatu je naučio Hajru Šakića. Prvu zvaničnu privatnu radionicu otvorio je 1989. godine u poslovnom prostoru porodične kuće kod “Zvijezdinog stadiona”. Nožarsku radionicu njegovog oca Idriza smo već uvrstili u znamenitosti
Gradačca a jednog dana se nadamo da će to postati i Dundina autolimarsko-lakirarska radionica.
Hajdemo sada na drugi kraj grada kod automehaničara Čombeta.

Hasanović Sejfudin zvani Čombe, rođen je 1960. godine od oca Esada i majke Paše. Školu za automehaničara je završio u gradačačkom ŠUP-u, kao i praktični dio koji se obavljao u radionici uz tu školu. Tadašnji poslovođa radionice je bio poznati automehaničar Ibrahim Adžulović. Sa suprugom Ešefom dobio je dva sina, Nermina i Jasmina. Po završetku zanata Sejfudin se zapošljava u Razvitku, ali poslije nedugo vremena prelazi u TMD. Za vrijeme rada u TMD-u imao je privatnu automehaničarsku radionicu koja se nalazila u prizemlju njegove kuće na Bukvi u naselju Kozara. Za naziv firme uzeo je svoj nadimak “Čombe”. E, kad smo već kod tog naziva, objasnimo onda i kako je došlo do toga da Sejfudin dobije nadimak Čombe.
Naime, još kao bebi od tri mjeseca, Sejfudinu je taj nadimak dala žena od Muje novinara, koja se zvala Hata. Da se razumijemo, Mujo nije bio novinar već prodavač novina u kiosku gdje su se, pored novina, prodavale još i cigare kao i puno drugih sitnica svojstvenih za tadašnje kioske ili trafike, kako su se u to doba zvale. Bio je to naš stari sugrađanin Mujo Kajić čiji sinovi su bili vozači u Domu zdravlja i Komunalnom preduzeću. A sad, vratimo se Čombetovoj automehaničarskoj radionici i recimo da je ona obnovljena poslije rata i ponovo počela sa radom 1995. godine.
Zajedno sa Čombetom radi i njegov brat Adnan, a to traje još od 1985. godine. Adnan se bavi limarijom, a Čombe mehanikom i tako se međusobno dopunjuju. Ali ne samo Adnan. Sa Čombetom radi i njegov sin Nermin koji je završio srednju školu za autolimara. Prošle godine, odnosno 2013. Čombe je prenio radnju na sina Nermina pod nazivom “Čombe1”, ali i dalje svi zajedno rade kao u jednom familijarnom poslu. Poželimo im puno uspjeha, a Nerminu još i dugovječan rad.

Kako na našem vozilu “Vremeplovu” jedna guma sve više pušta zrak, hajdemo odmah do vulkanizera Pezerović Omera.

Pezerovic Omer je rođen 1956. god i živi u Gradačcu, naselje Hunke. Sa suprugom Hazimom izrodio je troje djece.
Po zanimanju je bio trgovac, ali odlazi na rad u Njemačku i tamo se prekvalifikuje za vulkanizerski posao. Vraća se u Gradačac i otvara vulkanizersku radnju 1989. godine od kada radi neprekidno, sto znači da je radio i u toku rata za vojne potrebe. Prije rata je uvijek imao po nekoliko zaposlenih radnika, a vulkanizerskom poslu obučio je Halilović Bajru, Nezić Seju, Kukuruzović Fehima, Halilković Senada i druge. U radnji se obučio i njegov sin Azem koji je inače završio gimnaziju, ali je nastavio da radi u radnji koju je naslijedio od oca i 1999. godine registrovao je na svoje ime. Prvobitna djelatnost je proširena tako što se u sklopu radionice nalazi i praona auta kao i prodaja guma za sve vrste vozila.

Uvijek ima zaposlena tri do četiri radnika, a vulkanizerskom poslu je obučio Vehabović Vahida i Hasanbasić Jasmina. Sa suprugom Aidom ima sina Malika za kojeg se nada da će nastavit djedovu i očevu tradiciju.
Obzirom da smo popravili gumu na našem vozilu idemo sada kroz Lugavac G. sve do automehaničara kamiona i ostale teške mehanizacije, Okić Tasina.

Okić Tasin rođen je 1957.godine od oca Ismeta i majke Šemse. Praktični dio zanata za automehaničara je završio kod majstora Škodrić Latifa, a teoretski dio u gradačačkom ŠUP-u.
Sa suprugom Minom izrodio je troje djece od kojih jednog sina i dvije kčerke. Kod majstora Latifa nije se dugo zadržao i vrlo brzo je otvorio privatnu radionicu. Obzirom da je tada bilo puno privatnih kamiona, traktora i poljoprivredne mehanizacije,
Tasin se odlučuje za otvaranje radionice za tu vrstu prevoznih sredstava i nije pogriješio. Sve do rata sa njim je radio i njegov brat Ibrahim, koji je nažalost poginuo u ovom zlokobnom ratu. Poslije rata Tasin nastavlja sa radom i obučava svog sina Senada. Inače, Senad je završio gimnaziju 2001. godine, ali odlučio je ostati sa ocem i baviti automehaničarskim pozivom. Poželimo im obojici još dugovječan život i uspješan rad, a mi se spustimo na Varoš da posjetimo vulkanizera Pašalić Sadika.

Pašalić Sadik rođen je 1960. godine od oca Dede i majke Vasve. Po zanimanju je automehaničar.
Završio je Školu učenika u privredi, ŠUP-Gradačac, a praktični dio je obavljao kod Muhe Hukića iz Modriče. Jedno vrijeme je radio i kao lakirer, ali sada radi u svojoj privatnoj radionici kao vulkanizer. Uz radionicu ima i prostoriju za hemijsko čiščenje automobila kao i njihovo poliranje. Poželimo Sadiku još puno uspješnog rada.

Ahmetašević Asim, rođen je 1963. godine od oca Muharema i majke Umihane. Zanat za vulkanizera počeo učiti 1985. godine kod Ediba koji je imao vulkanizerku radnju iza bivše Robne kuće. Teoretski dio škole je završio u Loznici. Samostalnu vulkanizersku radnju otvara 1988. godine u prizemlju svoje kuće koja se nalazi na Bukvi, naselje Kozara. U radionici je radio zajedno sa svojim bratom Hazimom. Pored krpljenja šlaufa i vanjskih guma, nabavljali su i polovne gume iz Njemačke koje su prodavali po povoljnim cijenama. Bili su poznati vulkanizeri, ali danas je posao oslabio i radnja se postepeno gasi.
Završavajući priču o automehaničarima, autolimarima, lakirerima i vulkanizerima znam da sam mnoge izostavio, a jedini razlog tome je što sam htio pisati samo o onima koji su imali svoje radionice koje u znamenitosti našeg grada želim uvrstiti. Pozivam čitaoce mog Bloga da sa svojim komentarima dopune ovu priču i tako daju svoj doprinos vraćanju zaboravljenog.
Dotle, mi će mo sa našim Vremeplovom otiči na novootvorenu praonu auta “Posavina” koja se nalazi na Varoši, a vlasništvo je Marka Šimića iz Orašja. Red je da uradimo jedno pranje i poliranje vozila sa kojem smo obišli zanatlije iz naše priče. Trebat će nam za sljedeće putovanje koje će mo uskoro obaviti.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

4 komentara

  1. Dobra prica kao i uvijek, cini mi se malo je komentara na objave , od rodbine i poznanika ovih nasih sugradjana o kojima pises.Bilo bi mnogo intersantnije cuti i druge koji bi na tvoju pricu dodali nesto sto ti nisi objavio..Tebi svaka cast na trudu , veliki pozzz Mirza ..

  2. Sada sam slucajno procitao tekst o vozacima pa sam vidio da ima i ovaj o auto radiona mehanicarima, mislim da je super napisano i svaka cast na svemu ali mislim da ste izostavili ne namjerno dva jako stara automehamicara koji su takode vrijedni spomena i koji su obiljezili 80.i 90.godine u Grdacacu a to su Neset Huaeinbsic kao i njegov brat Habil Huaeinbais, koji su stariji od mnogih navedenih a vise na zalost nisu sa nama.

Komentariši