ČOVJEK KOJI JE KRPIO LOPTE I KOPAČKE, RADAKOVIĆ RATKO


Kao mali dječak igrao sam lopte na Zvijezdinom igralištu ispod stare aleje kestenova. Ponekad sam išao i na malo igralište kod gradskog kina, ali tamo je uvijek bilo puno djece pa sam ja sa svojim drugarima više vremena provodio na igralištu ispod aleje. Za malo igralište je bilo uobičajeno da se kaže Luka, jer se tako zvala cijela ona ravnica na kojoj je izgrađena osnovna škola Ivan Goran Kovačić, kao i teren na kojem je bilo Zvijezdino igralište. Zato smo oba igrališta nazivali Luka. Onda je Zvijezda zagradila svoje igralište sa željeznom ogradom i žičanom mrežom. Iza škole je napravljena svlačionica u kojoj su se igrači presvlačili, ali i držali sportsku opremu kao što su lopte, dresovi sa gačicama i kopačke.
Mi smo se i dalje igrali lopte na travnatim površinama izvan igrališta i posmatrali Zvijezdine igrače kako treniraju sa pravim fudbalskim loptama, koje su se popularno zvale “buba mare”. Bile su napravljene od kože tako što se loptasti oblik dobijao spajajući šestougaone komade jedan do drugog. Ti komadi kože su šivani sa posebnim debelemi koncem koji je više podsjećao na kanapu. U unutrašnjosti lopte je bila tanka dušica koja se naduvavala sa zrakom pomoću ručne pumpe i tako bi lopta bila spremna za igru. Slaba tačka tadašnjih lopti je bila kanapa sa kojom su povezivani komadići kože. Nakvašene vodom, lopte bi postajale teške i od silnih udaraca nogom ta kanapa bi pucala. Trebalo je ponovo zašiti loptu, a taj posao je upravo radio junak iz naše priče, Ratko Radaković. Hajde da vidimo ko je bio taj čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u fudbalskom klubu Zvijezda, ali i u cijeloj čaršiji. Svi su poznavali Ratka, od malog djeteta do odraslog čovjeka.
Bio je nagluh pa su ga zvali Ratko gluho, ali on se nije ljutio. Prihvatio je je to kao nadimak po kojem će postati poznat i omiljen među svojim sugrađanima. Njegov blagi osmjeh pamti i moj stariji sin Sanjin. Još kad je bio u osnovnoj školi vodio sam ga kod čika Ratka da zašije njegovu prvu fudbalsku loptu na kojoj je pukla kanapa izmedju dva šestougaona dijela kože. Recimo sad neku riječ više o porodici Radakovića. Sve je krenulo od Ratkovog djeda koji se zvao Pavle Radaković i koji se doselio u Gradačac iz Daruvara, davne 1900-e godine. Bio je obućar po zanimanju, ali je imao završen i kovački zanat. Radakovići su imali jednu od najvećih kuća na lokaciji sadašnjeg parka u čijem prizemlju je bila obućarska radnja. U njoj je obućarski zanat izučio i nas Ratko, a njegov djed Pavle je pored te radnje imao i kovačku radionicu koja se nalazila na mjestu gdja je kasnije izgrađen gradski hotel. Vrijeme je učinilo svoje i stari potomci Radakovića su pomrli. Velika kuća u parku je srušena, a Ratko je za svoju porodicu kupio malu kuću koja se nalazi u ul. Hasana Kikića, odmah do poznate kuće Taslidžića. Sa suprugom Đukom dobio je dva sina, Nenada i Dragana. Ratko je umro 1994. godine, a njegova Đuka 2010. godine. Sa ovom pričom želio sam otrgnuti od zaborava ovog velikog čovjeka iz reda malih, ali i uvrstiti ga u znamenite ljude naše čaršije.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

6 komentara

  1. Ne znam kako se sjetis svih likova ,ali , drago mi je sto su to obicni “mali “- veliki ljudi koji su ostavili traga kroz svoj rad . Da te pitam kada cemo nesto procitati o Avdicevicima ? Vjerujem u dobru pricu ,jer kada ovako pises o drugima kako bi tek pisao o svojoj familiji.Cekam a znam da ce i to doci na red.Pozdrav veliki covjece !!

  2. Heeeej, Sokole drago mi je da si opet tu. Ratko je bio veliki covjek iz reda malih i zato je, zadovoljstvo pisati o njemu, jos vece. U svakom gradu je bilo ljudi koji spadaju u legende i lijep je osjecaj kad se pise o njima. Ti ces takodje biti jedan o legendi jer na svom Blogu ispisujes redove kojie citaoca ispunjavaju srecom i zadovoljstvom.
    Mirza Avdicevic

Komentariši