KAHVEDŽINICA ISMETA KRAJINOVIĆA

Sjedim u kutku svoje radne sobe sa naslonjenim rukama o stol i gledam knjige sa sadržajem iz prošlosti. Pri tome pokušavam vidjeti nešto u magli koja sve više obavija moja sjećanja. Instiktivno stisnuh dugme na tastaturi i na monitoru mog kompjutera ugledah lik Hasanaginice.
Na mojim usnama pojavi se mali osmjeh. Prisjetih se kako sam kao osnovac glumio vojnika u pozorišnom komadu “Hasanaginice”, kojeg je režirala nastavnica Abdulahović (Idrizović) Kadira. U liku moje školske drugarice Krajnović Mirsade vidjeh pred sobom uplakanu Hasanaginu mater. Vidjeh i Hasanagincu u liku Mire kukolj, a Hasanagu u liku Mirinog brata, Miće Kukolja. Vidjeh i Hasanagicinu djecu ali i vojnika kojeg je glumio moj drug iz razreda Pero Udovčić. Obuze me neka strepnja. Ja sam bio drugi vojnik i obojicu nas je poslao Hasanaga da izbacimo Hasanaginicu iz njegove kuće, jer mu nije došla rane previjati kad je na bojištu ranjen bio i na planini rane liječio.
Kako da to uradimo dok njeno tek rođeno čedo poput Meleka spava u bešici. Kako da izbacimo majku Meleka. I tad ćuh svog druga Peru kako reče: “Bogami ja neću”. Skočih sa fotelje i na sav glas izustih riječi koje sam prije pedeset godina oštro izgovorio: “Neću ni ja”. I dok se moje tijelo ispunjava energijom i ponosom na samog sebe, osjetih miris prave Bosanske kahve. Takav miris još jedino se mogao osjetiti u rano jutro, koji je dopirao iz kahvedžinice Ismeta Krajnovića. U toj kahvedžinici ponekad je kahvu spremala i mati Hasanagina iz pozorišnog komada, odnosno moja školska drugarica Mirsada, rođena kčerka Ismetova. Prenu me glas moje supruge koja stajaše ispred mene sa kahvom u džezvi od bakra i tacnom iskovanoj u nekoj od kujundžzinskih radnji sa Sarajevske Baščaršije.
Mirza, zašto ne napišeš priču o Ismetovoj kahvedžinici? Sjećas li se kad smo kao studenti, u pet ujutro pili kahvu na autobuskoj stanici prije polaska za Sarajevo? Izgovarajući ove riječi gledala me sjetno. Glasno sam uzviknuo: Sjećam se, kako da ne. Uzimajući joj iz ruku tacnu sa kahvom, nježno je poljubih. Ko je ustvari Ismet Krajinović i šta je njegova kahvedžinica značila za naš Gradačac. Zavirimo malo u prošlost i krenimo od toga da je Ismet rođen u Krčevini kod Gradačca 1910. godine od oca Ahme i majke Hajrije . Sa suprugom Zulejhom je izrodio sedmero djece, od kojih su petero bile kćerke i dva sina. Nabrojimo ih po starini: Nedžmija, Dževada, Hajra, Senija, blizanci Muhamed i Ahmo, te najmlađa Mirsada. Ismet je cijeli svoj život proveo u Gradačcu. Njegova kuća se i danas nalazi u naselju zvanom Bukva. U njoj živi kćerka Senija sa bratom Ahmom o kojem se ujedno i brine.
Naime, Ahmo je od rođenja imao zdravstvenih problema i u razvoju je zaostao u odnosu na svog brata blizanca, Muhameda. No, vratimo se sada njihovom ocu, odnosno našem kahvedžiji Ismetu Krajnoviću. Ovaj naš vrijedni sugrađanin ostat će upamćen kao tih i izuzetno pošten čovjek. Svoju mnogočlanu poridicu izdržavao je iključivo vlastitim radom. Svu je djecu školovao i izveo na put, a Ahmo je zbog zdravstvenih problema ostao kod kuće i bavio se stočarstvom. Ali ne samo stočarstvom. Bio je jedan od glavnih pomoćnika svom ocu u kahvedžinici. Prvu kahvedžinicu Ismet je imao preko puta bivšeg Doma kulture, odnosno kod stare trgovine porodice Šakića.
Poslije izvjesnog vremena prelazi na lokaciju kod piljarnice i kahvedžinicu otvara na starom autobuskom stajalištu gdje su bile i dvije ćevabdžinice. Sve je vrilo od života, a miris ćevapa se sada miješao sa mirisom Ismetove kahve. Bilo je to jedno od najposjećenijih mjesta u našoj čaršiji. Stari Ismet i njegov sin Ahmo su neumorno pravili kahve i posluživali ih svojim gostima u sjajnim, bakarnim džezvicama. Na tacni je obavezno bila i čaša hladne vode sa komadićem rahatluka i čačkalicom u njemu. Pored kahve tu je miruhom mirisao i čaj od mente, odnosno nane ili metvice, kako se to u narodu uobičajeno zvalo. U vrelim ljetnim danima, sa osmjehom na usnama, Ismet je posluživao svoje goste i sa hladnim bezalkoholnim pićima. U pomoć mu je priticao i drugi sin, Muhamed, kojeg su skoro svi sugrđani zvali po nadimku Krajna . Bio je vrsni golman tadašnjeg rukometnog kluba koji je igrao u Republičkoj ligi pa je to bio razlog da se u ovoj kahveđinici okuplja i mlađi svijet. A onda, opštinske vlasti izgradiše novu autobusku stanicu na lokaciji u blizini zgrada socijlne zaštite i penziono-zdravstvenog osiguranja. Staru kuću sa Ismetovom kahvedžinicom srušiše. Ismet ponovo napravi svoju kahvedžinicu i miris kahve zamirisa i na novoj stanici. E, na toj novoj stanici, kao studenti, moja buduća supruga i ja smo smo pili kahvu u pet ujutro, čekajući autobus za Sarajevo sa polaskom u pola šest. U te rane jutarnje sate znao sam sići niz željezne stepenici u popločano korito Gradašnice i naliti bočicu hladne vode sa izvora iz kojeg i danas teče pitka voda. Posljedni put na tom izvoru bio sam 2007. godine, ali nisam pio vode. Korito Gradašnice je zaraslo u zelenu žabokrečinu zbog čega je i izvor skoro neupotrebljiv. Već odavno nema ni Ismetove kahvedžinice. Umro je i stari Ismet. Ostario je i njegov sin Ahmo. Teško se razbolio sin Muhamed zvani Krajna. Izblijedio je i lik Hasanaginice Mirsade. Samo je još prisutan miris Ismetove kahve zbog kojeg njegovu kahvedžinicu u znamenitost Gradačca uvrštavam.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević