MALE DJELATNOSTI KOJE ŽIVOT LJUDI ČINE LJEPŠIM I UDOBNIJIM


Dok listam posljedne stranice na svom Blogu o znamenitostima Gradačca razmišljam jesam li sa dosad opisanim zanatskim djelatnostima bar malo uspio dočarati sliku tih veliki ljudi iz reda malih. Znam, nikada se ne može nabrojati niti napisati sve ono čime se su se ljudi bavili ili se bave. Svjestan sam da je moj Blog samo podloga koja će eventualno poslužiti mlađim generacijama kao materijal za pojedina njihova djela, možda čak i književna.

Zato, hajde da napišemo nešto i o malim djelatnostima koje su ljudi obavljali da bi im život bio ljepši i udobniji. U vrijeme dok u našem gradu još nije bilo razvijeno zanatsvo ljudi su u kućnoj radinosti proizvodili male, sitne stvari koje su služile za svakodnevnu upotrebu. Tako su od pamtivijeka pravljene metle od sirka (metlike) i metle brezovače, grablje i vile od drveta, sepeti i korpe, sinije i oklagije, drvene naćve za tijesto, pratljače, nanule, muštikle i slično.
Od gline su se se pravile posude za vodu i posuđe za hranu. Za zabavu su se pravile frule, tambure, šargije i sazovi. Za prostirku su se plele hasure, a u novije doba tkale ponjave i ćilimi. Kao kućni ukrasi šile su se čipkane zavjese i stoljnaci, heklali se i vezli ukrasni podmetači zvani miljei, kerale se šamije, šila se narodna nošnja i još puno toga.

Ali prije svega trebalo je imati kuću za stanovanje, a one su se u davna vremena pravile od šepera i čerpića. Iako je ta gradnja već odavno prevaziđena ispričajmo priču o njihovom građenju. Ono što je važno reći je to da su obje gradnje imale zajedničku osnovu, a to je drveni kostur. Primitivnije i jeftinije su se zvale šeperuše. Kod njih je drvena građa opšivena tankim drvenim klesanim motkama (šeper), između kojih se stavljalo miješano blato. Tako su se formirali zidovi koji su se sa vanjske i unutrašnje strane, takođe izravnavali sa blatom. Kad su zidovi bili suhi, krečili su se razmućenim živim krečom.

Kuće od čerpića su bile stabilnije, a zidovi jači. Umjesto šepera drvena građa se popunjavala čerpićem.
Postupak pravljenja čerpića je bio jednostavan, ali kao i sve drugo zahtijevalo je truda i vremena. Pravio se miješanjem gline, slame, piljevine i vode, nakon čega se ta smjesa, gazila nogama sve dok se ne pretvori u blato, To blato se stavljalo u kalupe i tako se oblikovalo u željeni oblik i veličinu. Po vađenju iz kalupa sušilo se prvo na zemlji, a poslije nekoliko dana slagalo u kupu i tako držalo sve dok se u potpunosti ne stvrdne. Mnogi su ga pravili za vlastite potrebe ali i za prodaju.
Jedan od njih je bio i naš sugrađanin Lipovac Hasan sa Požarika. Rođen je 1924. godine u naselju Vida 2 od oca Osmana i majke Hanife. Bila je to mnogočlana zemljoradnička porodica u kojoj je bilo sedmoro djece i to: Hata, Mehmedalija, Hasan, Razija, Rezalija, Nefiza i Čaza. Hasan se počeo baviti proizvodnjom čerpića 1950-ih godina jer je cigla u to doba bila skupa i proizvodila se u ograničenim količinama. U tom poslu pomagala su mu braća Mehmedalija i Rezalija.

Šezdesetih godina su se počeli proizvoditi i betonski blokovi, a njih je proizvodio jedan drugi Lipovac koji se zvao Mehmed. Betonske blokove je pravio zajedno sa drugim članovima svoje famelije od kojih su mu najviše pomagali Ekrem i Abdulah.
Kuće od čerpića su se obično grijale sa zidanim pećima koje su se zvale furune. Pravljene su od gline sa osnovom od čerpića. Po zidovima su se ugrađivali okrugli lončići od pečene gline. Imali su ulogu boljeg isijavanja toplote, ali i kao ukras jer su obično bili u raznim bojama. Na rerni i otvorima za loženje bila su željezna vratica. Glavni pribor su bili maše i mašice, a furuna se ložila drvima, granjem i ostatkom od komljenog kukuruza zvanog paturika.

Dugo vremena se u bosanskim kućama kao prostirka upotrebljavala hasura, a jedne hasure sjećam se i ja. Bila je u predsoblju naše stare porodične kuće, dok je u dnevnoj sobi na sredini bio ćilim, a sa krajeva lijepe šarene ponjaveUz dva zida bila je sečija na ugao a kao nasloni uz zidove prislonjeni su tvrdi slamnati jastuci. Bili su presvučeni jednobojnom tkaninom, a sa gornje strane pokriveni bijelim heklanim jambezima. Radi otimanja od zaborava pomenut ću bar jednu porodicu koja se bavila proizvodnjom hasura.
Bila je to porodica Omeragić Kadira rođenog 1910. godine u naselju Rijeka.
Zejedno sa svojim sinom Ahmomdovlačio je šaš iz Slavonije, a u pletenju hasura pomagala im je i Kadirova kčerka Senija. Stari Kadir je umro u svojoj devedeset trečoj godini života, a sin Ahmo rođen 1934. godine i danas živi u Rakiji. Senija, koja je dvije godine mlađa od brata, udala se za poznatog krečara Salima
Seftedžiju
i dan danas živi u svojoj porodičnoj kući na brdu poviš jezera Hazna, u blizini izvora zvanog Točak. Evo sta nam je Senija rekla o pletenju hasura.“Hasure su se plele na drvenoj spravi, sličnoj onoj za tkanje ćilima i ponjava, samo što su se pravile od šaša, a ne od tkanine. Jedan od najtežih dijelova tog posla bilo je cijepanje šaša jer ga je trebalo ručno zatezati pri čemu se oštro liko urezivalo u ruke zbog čega su ruke često bile krvave.

Tako pocijepani šaš se sušio na suncu i vezao u “dometa” (snopiće kao što se veže klasura) i slagao na tavan. Od lika, koje se prethodno kvasilo u vodi, pravila se kanapa koja se provlačila kroz rupe na tkalačkom stroju pa se onda između kanapa stavljala pocijepana šaš i tako se plela hasura. Bile su dvije vrste hasura, naređene i pazarinske. Naređene hasure su ustvari bile hasure po naruđbi i obično su bile kvalitetnije i skuplje, dok zu pazarinske pravljene za prodaju (pazar) na pijaci, što se radilo jednom u sedmici i taj dan se nazivao pazarnim danom”. ”
U novije doba počele su se tkati ponjave i ćilimi. Sprava za tkanje ponjava bila je od drveta i zvala se “stan”, a u nekim karajevima i kao “razboj”
Ponjave su se pravile od krpa, stare iznošene odjeće kao što su košulje, majice, potkošulje, pidžame i sl. Sve se to makazama sjeklo u trake širine jednog centimetra i namotavalo u klupka veličine manje lopte.
Kad bi se dovoljno toga nakupilo nosilo se osobi koja se bavila tkanjem, a to je obično bila neka od žena. Postoji i jedna legenda koja kaže da su žene vjerovale kako pojava duge na nebu znači da to ustvari ženski melek tka ponjavu od niti sunca, što predstavlja stazu koja vodi do dženeta.
Pored ponjava tkale su se sedžade i ćilimi, a materijali za njihovu izradu su bili vuna ili pamuk. Bosanski ćilimi, sedžade i ponjave su nešto po čemu je i Bosna prepoznatljiva. U Gradačcu je takođe bilo žena koje su se bavile tkanjem, a ja ću ove prilike navesti njih nekoliko.

Jedna od njih je bila moja tetka sa očeve strane Rukija Haseljićiz Gradačca, rođena 1910. godine od oca Avdičević Nurije i majke Paše. Bila je to žena koja je zbog rane smrti muža ostala sama sa troje djece o kojima se trebalo brinuti. Naučila je tkanje ponjava i na starom stanu tkala ih je svakodnevno. Sa njenog stana izlazile su prelijepe ponjave koje su krasile sečije i podove u mnogim gradačačkim kućama.
Ali ne samo ponjave, Rukija je tkala i platno od konoplje koje se zvalo “bez” kao i platno od pamuka. Od njih se šila tradicionalna muška i ženska odjeća, kuhinjske krpe, peškiri i sl. Umrla je u 78-oj godini života, a sa njom umrlo je i tkanje koje su radile njene vrijedne ruke. Ovu priču njoj poklanjam.

Pomenimo sad još jednu ženu koja je pored ponjava tkala i ćilime, vezla vezove, heklala i kerala. Ponešto od toga ona to radi i danas, a zove se Đula Zrnić. Rođena je u Tomislavgradu 1942. godine, a u Gradačac je došla 1977. godine, kada se udala za našeg sugrađanina Zrnić Šefku. Po struci je krojačica, ali je od svoje majke naučila tkanje ćilima i ponjava, kao i izradu ostalih ručnih radova. Naime, Đulina majka je radila u Glamoču, u Tvornici gdje su se proizvodile sve vrste tkanih radova, štrikanja, vezova, heklanaja i sl.
Obzirom da je majstor tog zanata podučavala je i ostale radnike. Đula kaže da je u Tomislavgradu tkala ćilime na veliko i da je pri tome imala ispomoć drugih žena. Imala je veliki brij mušterija pa se ponekad
tkalo danonoćno. Sjeća se kako je istkala jedan ćilim koji te bio težak 15 kg. a rađen je po narudžbi. Po dolasku u Gradačac Đula više nije tkala ponjava i ćilime, ali u svojoj 71-oj godini života još uvijek hekla razne podmetače i stoljnake, a svoj mir najčešće nađe u keranju kerica za šamije. Poželimo joj još dug život u rahatluku i zadovljstvu.
Iako su se tkanjem ponjava i ćilima uglavnom bavile žene, imam zadovoljstvo da pišem o jednom našem muškom sugrađaninu koji se tkanjem bavi još od dječačkih dana.
Naime, radi se o Čatić Ahmetu, zvanom Čato, rođenom 1960. godine od oca Muharema i majke Hafize. Završio je srednju građevinsku školu u Gradačcu, ali ne mogavši dobiti posao u svojoj struci prijeratni period je uglavnom proveo u Hrvatskoj radeći sve i svašta. Ipak na kraju je dobio posao u jednoj građevinskoj firmi u Gradačcu, gdje radi i danas.
Međutim, to nije razlog zbog kojeg pišem ovu priču, već posao tkanja koji je od hobija prerastao i vid unosne zarade.

Kako je došlo do toga da je Čato naučio i zavolio ovaj posao? Još u osnovnoj školi u okviru likovnog vaspitanja, kojeg je predavao nastavnik Krluć Nail, bilo je zastupljeno i učenje tkanja. Zajedno sa svojim nastavnikom djeca su sebi pravila male okvire u obliku stroja za tkanje koji se zove stan, a u nekim krajevima i kao razboj. Na takvom stroju Čato je učio svoje prve korake tkanja, a njegov mali ćilim je kao najljepši otišao na izložbu.

Od tada pa sve do danas, taj mali dječak se nije razdvajao od stana i tkanja. Sam je pravio sve veće i veće stanove za tkanje na kojima je tkao male ćilimćiće, sedžade i druge ukrasne predmete. Te svoje male redove uglavnom je poklanjao članovima svoje famelije i prijateljima.

Poslije rata, Čato svoj hobi pretvara u unosan posao. Napravio je veliki vertikalni stan i smjestio ga uza zid svoje sobe. Ćilime tka od prave vune koju sam farba i prede u željenu veličinu konca. Kako je za sve to bio potreban veći prostor, Čato organizuje proizvodnju u prizemnim prostojima svoje porodične kuće i jedan dio pretvara u pravu tkalačku radionicu. Na taj način stvorio je mogućnost da organizuje i školu tkanja te svoje znanje prenese na druge osobe, što mu je oduvijek bila želja.

I na kraju recimo da svoje radove Čato prodaje po cijelom svijetu i tako promoviše bosansku tradiciju tkanja ćilima i sedžada, a uz to i drugih proizvoda koji tkanjem dobijaju posebnu vrijednost.


Keranjem se bavila i moja tetka sa majčine strane po imenu Fata. Rođena je
1912. godine u Gradačcu od oca Jašarević Alage i majke Emine. Prelijepe kerice koje je Fata sa velikom ljubavlju kerala nosile su mnoge žene iz naše čaršije na svojim šamijama. Kerala je nekolko vrsta kerica, a razlikovale su se i po tome što su se jedne nosile za svaki dan, a druge samo u prigodnim slučajevima.
Umrla je sa šamijom na glavi okeranom njenim vlastitim rukama.

Ručnim radovima kao što su keranja i heklanja, ali i tkanjem ponjava bavila se i Halilović Rabija iz naselja Vida 2 kod Gradačca. Tkala je prelijepe ponjave širine 80 i 100 cm. Radila je to po narudžbi, ali i za tržište, tako što ih je tkala u velikim dužinama, a onda sjekla i prodavala na metar, zavisno od želje mušterija.
Njen muž Mujo pravio je metle od (sirka) metlike, jer kuću zastrtu sa ponjavama i ćilimima trebalo je i pomesti. Zato recimo o njima dvoma koju riječ više. Halilović (Salke) Mujo, rođen je 1902. godine u naselju Vida 2, Gradačac.
Sa suprugom Rabijom izrodio je petero djece. Po zanimanju je bio zemljoradnik, ali se bavio i ručnom izradom mnogih kućnih potrepština.
U prvom redu bile su to metle od sirka, ili metlike, kako se u narodu zvala biljka od koje su se pravile metle. Pored njih Mujo je pravio i metle zvane brezovače, koje su služile za čišćenje dvorišta, a ime se dobile po drvetu breze od čijih grana su se pravile ove metle.
Pored toga, ručno je izrađivao oklagije i sinije, kao i drvene ručke za sjekire, motike i sl. Od svega toga najpoznatiji je bio i po izradi tambura, koje je uz to i veoma lijepo svirao.
Rabija je umrla 1991. a Mujo 1998. godine. Ja ove redove ispisujem 16 godina poslije njegove smrti, a sve u cilju da ovaj vrijedni bračni par otrgnemo od zaborava.
Kad već pišemo o tim sitnim potrebštinama od drveta, koje je Mujo izrađivao, pomenimo i našeg mještanina Gluhić Abdulaha iz Mionice koji je pleo sepete. Taj dobročudni starac bavio se svim i svačim. Bio je poljoprivrednik, rudar, metalac, vodoinstalater, ali i majstor do savršenstva u pravljenju sepeta. U posljednje vrijeme usavršio se pravljenjem malih sepeta kao suvenira, ali da vam ja ne bi pričao o tome pogledajte ovaj video.
SEPET ”.

A sada recimo nešto i o pravljenju suđa i posuđa koje je svaka kuća morala imati radi zadovoljenja prehrambenih potreba. Nije to tako davno bilo kad se za prehranu isključivo koristilo drveno i zemljano posuđe.
To baš i ne spada u kućnu radinost, jer za ovu vrstu posla potreban je i raznovrsni alat, kao i određena stručnost. Ljudi su imali svoje male radionice u kojima su obrađivali drvo praveći od njega posude za vodu i za jelo, kao i za čuvanje, držanje i pravljenje prehrambeni namirnica.

Uz drveno posuđe upotrebljavalo se i zemljano koje se izrađivalo od posebne gline, a oblikovalo se ručno na drvenom stoliću. Sušilo se na sobnoj temperaturi, zatim u sušnici, a poslije se peklo na određenoj temperaturi u pećima namijenjim za tu svrhu.

Prvi grnčar je došao u Gradačac 1950-ih godina iz Srbije. Zvao se Đorđević Petar (Pero) . Oženio je našu sugrađanku Kikić Zumretu i zajedno sa njom živio u naselju Bukva. Tu je započeo i grnčarsku djelatnost praveći posuđe od gline.
Kako u to doba na tržistu nije bilo puno limenog posuđa, masovno se koristilo zemljano, tako da je Pero imao pune ruke posla. Zato je u ispomoć pozvao svog prijatelja Rajka Aranđelovića koji je u Gradačac takođe došao iz Srbije. Nakon izvjesnog vremena Pero se odselio u naselje Varoš i otvorio grnčarsku radnju u onoj staroj kući sa desne strane puta u neposrednoj blizini benzinske pumpe.
Protekom vremena opadao je interes za zemljano posuđe pa je Pero prestao sa tim radom i otpočeo djelatnost flaširanja sode. Zbog toga su ga i prozvali Pero sodar. Svoj životni vijek završio je u Brčkom. Njegov prijatelj Rajko je nastavio sa proizvodnjom zemljanog posuđa i kupio kuću od Kikić Idriza koja je bila na Varoši, ispod brane jezera Hazna. Bio je oženjen sa Lotar Marijom iz Tramošnice, koje se i ja sjećam sa pijace gdje je prodavala Rajkovu grnčariju.
Ostao je grnčar sve do kraja života. Umro je u Gradačcu gdje je i sahranjen. Sa ovom pričom, bar za trenutak vratimo sjećanje na te vrijedne ljude i njihove posude od zemlje. Jedna od tih posuda, i dan danas služi kao saksija za čuvarkuću u dvorištu kuće našeg umrlog sugrađanina Ratka Radakovića .
U kućnoj radinosti ljudi su odvajkada pravili i razne muzičke instrumente kako bi uz svirku i pjesmu uljepšali svoj život. Frula, taj nekada omiljeni narodni instrument, spada u najjednostavnije izume koje su ljudi pravili obično još dok su bili djeca. Najčešće se pravi od zovinog drveta, a u našem Gradačcu jedan od napoznatijhf frulaša je fotograf Džidić Ahmed .
Rođen je 1950. godine u Vidi od oca Saliha i majke Hanke. Još kao dječak, zajedno sa svojim vršnjacima, počeo je izrađivati pištaljke od zovinog drveta. U početku su to bile kratke, a kasnije i dugačke u obliku frule. Običnim čakijama i malim nožićima pravili su rupe na dugačkim pištaljkama i tako dobivali ljepši zvuk. Ahmed je imao talenta za svirku i polako je počeo da svira melodiju za kolo. Kad su se pojavili prvi radioaparati onda je tu muziku slušao i skidao sa radija. Na gradačačkom vašeru, po prvi put kupio je pravu frulu i ozbiljnije se počeo baviti sviranjem.
Imao je tada samo deset godina a već je svirao nekoliko vrsta kola. Ubrzo postaje i član folklornog društva i odlazi na takmičenje. Postaje prvi frulaš Gradačca i odlazi na takmičenja širom bivše Jugoslavije. Danas je Ahmedu 65 godina, ali još uvijek zasvira na frulu, za svoju dušu i dušu svoje supruge Zire, sa kojom ima troje djece. Poželimo našem Ahmedu još puno dobra zdravlja i lijepe melodije iz njegove omiljene frule.

Šargija i saz su instrumenti iz porodice tambura, a u Bosni su se proširili za vrijeme Osmanlijskog carstva. U Gradačcu je bilo nekoliko majstora koji su proizvodili ove instrumente, a naročito saz. Među živima još uvijek su Gluhić Edhem, Mešanović Smajl Ibraković Ćamil, Fejzić Salih i Mašetović Mustafa .
Gluhić Edhem rođen je 1934. godine u Gradačcu od oca Arifa i majke Rukije. Još od djetinjstva je zavolio muzičke instrumente i kao dječak počeo praviti frule. Od svoje 15 godine, kao samouk, svira i pravi šargije, a odmah poslije njih počeo je i sa pravljenjem sazova. U to vrijeme sve se radilo ručno i sa veoma jednostavnim alatom kao sto su testera, čekić i dlijeto, a vrlo često se drvo glačalo i sa običnim komadom stakla. Umjesto laka, za zaštitu drveta koristio se pčelinji propolis. Tek 1960. godine kupio je prvu mašinu sa kojom je pravio i košnice za pčele. Sad je u osamdesetoj godini života i zasluženo se odmara, jer šargija i sazova ima na zalihi spremnih za prodaju. Poželimo Edhemu da u rahatluku i dobrom zdravlju još dugo poživi zajedno sa svojom suprugom Bahrijom .

Mešanovic Smajl rođen je u Lukavcu G. kod Gradačca 1939. godine od oca Mehmeda i majke Haske. Šargije i sazove je počeo da uzrađuje kao samouk, a prvu šargiju je napravio kad je imao 17 godina. Po odsluženju vojne obaveze, odnosno od 1961. godine, počeo je ozbiljnije da se bavi ovom proizvodnjom. Radio je u TMD-u gdje je na posao svakodnevno putovao sa svojim malim motorićem. Poslije radnog vremena odmah je počinjao sa svojim drugim poslom kojeg radi punih 57 godina.

Ni sam ne zna broja šargija i sazova koje je napravio. Šargija se pravi sa 4 do 6 žica, a saz od 6 do 12, kaže Smajl. Ima 45 šablona šargija i sazova. S ponosom govori kako je svoj najveći saz od 9 žica napravio za profesora književnosti Dinka Delića , koji se inače bavio muzikom još od djetinjstva. Sjeća se kako je nočima sjedio sa Dinkom uštimavajući žice na šargijama i sazovima. Inače saz se sastoji od sljedećih dijelova: bubanj (kutljača), poklopac bubnja, vrat (ručka), čepovi i žice. Po Smajlu, najbolje drvo za bubanj je trešnja, javor i orah. Komad drveta za pravljenje saza dužine je sedamdesetak centimetara. Gornji dio se odsječe čime se dobija ploha na kojoj se ucrtaju željene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutljače (tijela saza), što zahtijeva pažljivu obradu da ne dođe do probijanja buduće rezonantne kutije.
Drvo koje se obrađuje mora se prethodno sušiti najmanje tri do četiri godine. Za ručku je najbolja šljiva jer se tokom vremena najmanje izvitoperi, a poklopac bubnja se pravi od smrče, jele ili divljeg duda. Umjesto žica danas se koristi ribarski silik debljne 0,60 mm. Smajl se hvali kako je pravio i dvorepe sazove te da je po narudžbi Omera Pobrića napravio 10 takvih sazova. Svoje znanje prenio je na rođaka Mašetović Mustafu iz naselja Rakija. Poželimo našem Smajlu da u dobrom zdravlju i rahatluku napravi još puno tambura i sazova.
Ibraković Ćamil rođen je1945. godine u Mionoci kod Gradačaca, od oca Ređe i majke Safije. Po zanimanju je stolar, a stolarski zanat je učio 1961-1962. godine u stolarskoj radionici Košnica. Kratko vrijeme je radio u tvornici Namještaj pa odlazi na odsluženje vojnog roka, poslije čega radi u Novom Sadu do 1969. godine, kada odlazi u Njemačku. Po povratku iz Njemačke, godine 1971. otvara hemijsku čistionu na raskrsnici ulice koja vodi prema Domu zdravlja i tu radi do1986 godine.

Tada pravi ugovor sa Domom zdravlja i u bolničkom krugu otvara prodavnicu prehrambenih proizvoda koju drži sve do početka rata 1992. godine. Poslije rata otvara privatno preduzeće za nabavku i prodaju miješane stočne hrane “Florako-Komerc”, koje je imalo sjedište u krugu bivšeg DC-a i tu radi sve 2008. godine kada je otišao u penziju. Kao penzioner vraća se svojoj staroj ljubavi sazovima.
Naime, Ćamil je još kao dječak svirao i pjevušo uz saz, a to je naslijedio od svog oca. I ne samo od oca. Ljubav prema muzici je naslijedio i od svoje majke koja je veoma lijepo svirala uz harmoniku. Iako u poznim godinama, Ćamil se počinje baviti ručnom proizvodnjom sazova, a prvi saz je napravio od javorovog drveta 2009. godine, kojeg poklanja svom starijem unuku Aldinu . Drugi saz je napravio od drveta trešnje i poklonio ga svom mlađem unuku Ensaru . Iako su Ćamilovi unuci još mali on smatra da će zavoliti sviranje uz saz jer je i on bio mali kad je to zavolio od svog oca.
Zajedno sa svojom suprugom Feridom , koje se mnogi naši sugrađani vjerovatno sjećaju kao babice iz gradačačkog Doma zdravlja, Ćamil živi u svojoj kući na Šehitlucima.
Fejzić Salih , zvani Žućo, u Gradačac je doselio iz Tuzle i oženio našu sugrađanku koju svi znaju kao frizerku Tifu . Salih se bavio prevozničkim poslom i sa svojim kamionom najviše je razvozio šljunak. U prizemlju kuće imao je i kafanu. Sad se bavi proizvodnjom šargija i sazova i zajedno sa ostalim gradačačkim sazlijama doprinosi razvoju ovog starog zanata.
A jeste li znali da imamo sugrađanina koji u dalekoj Americi proizvodi muzičke instrumente. Neki od vas su možda i znali, ali za sve one koji to nisu, predastavljam vam Zlatka Karabegovića, rodjenog 1959. godine u Gradačcu, od oca Mudira (Orhana) i majke Mine. Zavrsio je srednju građevinsku školu u Beogradu i stekao naziv mehaničara za gradjevinske mašine, poslije čega se zaposlio u gradačačkom „Transremontu“, a kasnije u GRAPS-u.

Zbog ratnih dejstava život je nastavio u SAD-a, Indianapolis, gdje se sticajem okolnosti zaposlio u jednoj radionici za proizvodnju viliona. Njegov posao je bilo farbanje nekih dijelova violine, a kasnije i gotovog prizvoda. Nakon izvjesnog vremena Zlatko je rekao vlasniku radionice da bi i on mogao napraviti violinu i to bez ičije pomoći. Vlasnik ga je samo pogledao i otišao bez riječi. Ubrzo se vratio i na Zlatkov stol je stavio sav potreban materijal za izradu jedne violine. Nakon mjesec i po Zlatko je otišao u vlasnikov ofis i na njegov stol stavio gotovu violinu. Ovaj opet ništa nije rekao. Sutradan, Zlatko je vidio svog gazdu kako postavlja zice na violinu. Dan poslije ga je vidio kako isprobava violinu, a to je vidio i sljedećih nekoliko dana.

Napokon je prišao našem Zlatku i rekao mu: „Ovo što si ti napravio se ne može naučiti u školi. Za tako nešto se treba roditi, a ti si rođen za ovaj posao“. Poslije toga je prošlo 18 godina, a Zlatko još uvijek proizvodi violine, stim što je proširio asortiman sa violama i čelima. Na svakom od tih muzičkih instrumenata nalazi se potpis Zlatka Karabegovića, a na jednoj od njih je naslikana i kula Zmaja od Bosne sa zapadnom karaulom.

Zlatkovi muzički instrumenti se prodaju u USA, Canadi, Japanu, Singapuru, Engleskoj, Španiji i još nekim zemljama. U Bosni i Hercegovini su se nalazile dvije violine od kojih jedna u Gradačcu, a druga u Sarajevu. Ovu iz Sarajeva je odkupio sarajevski violinist, profesor muzike Đorđe Barak, koji trenutno živi i radi u Sloveniji. Zajedno sa poznatim violinistom Stefanom Milenkovićem, isprobali su vilolinu u Cankarjevom domu-Ljubljana i bili oduševljeni njenim zvukom. Jedan od najboljih violinista svijesta, Joshua Bell iz Amerike, stavio je svoj potpis na jednu od Zlatkovih violina. Još puno toga bi se moglo napisati o majstoru violina Zlatku Karabegoviću, a za ovu priliku zadovoljimo se sa napisanim i poželimo Zlatku još puno uspjeha u ovom zanimljivom i rijetkom poslu.
Lijep život nije podrazumijevao samo porodičnu kuću ukrašenu sa ručnim radovima, ponjavama i ćilimima, već je poslije napornog dana trebalo i leći u meku postelju sa udobnim jastukom i pokriti se toplim jorganom. To su veoma brzo shvatile naše sugrađenke, sestre Hilda i Matilda .

U nedostatku više podataka o njima, reči ću samo to da su bile Jevrejke i da su živjele u onoj staroj kući što je do prije nekoliko godina bila iza leđa današnjeg dječijeg obdaništa. Nekada su obje te zgrade bili objekti bolnice. U toj staroj kući se u prizemjlju vadila krv, a na spratu su živjele ove dvije sestre. Tu su šile jorgane i jastuke. Radile su to uglavnom po pordžbini, ali i za slobodnu prodaju.
Pored njih ovim poslom su se bavile još dvije sestre, kojih će se naši sugrađani možda malo više sjećati. Bile su to Zada i Alema. Rođene su Gradađcu od oca Hadžilkasumović Mehmeda i majke Abide.
Zada se udala za Muharema poznatog po nadimku Čvarak i sa njim dobila sina Zikreta, a Alema za limara Ahmetašević Osmana, sa kojim je dobila sina Taiba i kčerku Mirsadu. Zada je završila trgovačku školu, ali je vrlo kratko vrijeme radila kao trgovac jer je više voljela biti kod kuće i baviti se svojim ručnim radovima koje je počela prodavati i tako ostvarivati dobru zaradu. Pored veza, heklanja, keranja i štrikanja, Zada je šila i jorgane. Zbog velike potražnje ovaj posao je počela raditi zajedno sa svojom sestrom Alemom, koja se takođe bavila štrikanjem. Uz jorgane šile su i dušeke, kao i jastuke. Jorgani i dušeci su se šili od pamučnog platna koje se punilo sa vunom do određene debljine.
Poslije se preko pamučnog platna stavljala tzv. glot svila i onda se cijela površina štepala u kocke. Jastuci su takođe punjeni vunom. ali i perjem, ovisno od porudžbine. Kako su obje dobro štrikale, i taj posao su radile za tržiste. U početku je to bilo ručno, a sa pojavom štrikačih mašina, Alemina kčerka Mirsada kupuje takvu mašinu i razvija mašinski posao. Štrikala je kape, bluzice, džempere, ali i vunene mantile, kao i ženske komplete koji su se sastojali od suknje i jakne. Alema je već odavno umrla, Zada ostarila, a Mirsada poslije rata nastavila život u Turskoj.
Pored Mirsade u Gradačcu je bilo još puno žena koje su štrikale na mašinu.
Pomenimo neke od njih kao što su: Avdić Hafeza, Mulavdić Sena, Husinbašić Hajrija, Tipura Jadranka, Mihajlović Gina, Ćatić Hajra i Smajlović Rukija . Masovna fabrička proizvodnja zaustavila je ručni rad ove djelatnosti. Samo još poneka usamljena žena iz hobija se bavi ručnim radovima heklanja, štrikanja i sl.

A u Gradačcu neke od žena su štopale (popravljale) ženske čarape najlonke. Bila su to vremena kad se zbog puknute niti najlonke nisu bacale, već se ta nit izvlačila sa iglom koja je na dršku poput gljive.
Tako su čarape ponove izgledale kao nove i ponovo bile u upotrebi. Tim poslom bavile su se naše sugrađanke Džaferović Rajfa i Miličić Ljubica.

I kao što svemu dođe kraj, tako se i ljudski život jednog završi. Sve ono što je čovjek radio, sticao i prizvodio ostaje kao njegovo djelo, a život se poput duginih boja postepeno ugasi i nestane zauvijek.
Ljudi su imali razne vrste običaja prilikom ispračanja dragih osoba na vječni počinak. Jedan od tih običaja bilo je i stavljanje vijenaca na humku umrlog sa trakama na kojima se ispisuju posljednje poruke.
U prošlosti nije bilo tvorničke proizvodnje ovakvih vijenaca pa su se oni pravili u kućnoj radinosti. Prva osoba u Gradačcu koja se bavila proizvodnjom vijenaca bila je Kajić Hatidža . Ko je ta žena o kojoj danas pišemo?

Za večinu naših sugrađana je nepoznata, kao što su nepoznati i mnogi drugi, ti veliki ljudi iz reda malih. Rođena je 1912. godine u Gradačcu, a bila udata za Muju novinara. Eh, a ko je sad Mujo novinar?
Starije generacije se sigurno dobro sjećaju ovog dobroćudnog čovjeka koji nikad u životu nije bio novinar. ali su ga svi tako zvali jer je prodavao novine u jednom malom kiosku koji se nalazio u onoj ulici pored Doma kulture sto ide prema Gradini. Rođen je 1916. godine u Gradačcu od oca Kajić Dede i majke Hate.
I naravno, nije Mujo samo prodavao novine, već i cigareta, kao i još puno drugih sitnih potrebština koje su bile karakteristične za prodaju po kioscima.

Usput, Mujo je vršio i usluge umotavanja i vezanja paketa na koje je stavljao i pečate, jer pošta je zahtijevala propisno pakovanje. Snalazio se Mujo kako je znao i umio jer je trebalo prehraniti mnogočlanu porodicu. U tome mu je nesebično pomagala supruga Hatidža i to najviše sa pravljenjem pogrebnih vijenaca.
Sve je radila ručno i to tako što bi jedan krug napravila od savitljivog drveta ljeske, a onda na njega vezala zimzelen koji su brala njena djeca po okolnim šumama. Kad je vijenac dovoljno bio bogat sa zimzelenom, onda ga je Hatidža ukrašavala sa ružama pravljenim od krep papira. Na kraju je stavljala i traku na kojoj su se ispisivale posljadnje pozdravne riječi. Sa svojim Mujom izrodila je petero djece i to jednu kčerku i četiri sina. To su: Fatima, Mustfa (Muše), Hasan, Alija i Ramo . Svi su oni pomagali majci u branju zimzelena i pravljenju vijenaca.

zarade stečene vrijednim rukama, među prvima su kupili i mali kamiončić sa kojim su se počeli baviti prevozničkim uslugama. Haso će kasnije voziti sanitet u Domu zdravlja, a Ramo cisternu u Komunalnom.
I pored stečene zarade živjeli su skromnim životom. Stari Mujo i njegova Hatdža su umrli, a umro je i njihov najstariji sin Alija. Sa ovom pričom želim ih otrgnuti od zaborava, a ostalim članovima ove skromne i vrijedne porodice poželimo dobro zdravlje i dug život.
I prije nego završim ovu priču, želim reći nekoliko riječi o čovjeku koji je poznat po poslu bliskom vijencima koje je pravila naša Hatidža. Radi se o čovjeku koji je ručnim kopanjem pravio vječna boravišta za sve one koji su napustili ovozemaljski svijet i preselili na ahiret. Zvao se Skenederović Ređep , poznatiji po nadimku Ređo . Zapitajte se koliko puta ste bili na đenazi nekoga koga ste voljeli, poznavali, cijenili i poštovali. Koliko puta ste svojim rukama bacili komadić zemlje u iskopani mezar ili raku od koje ste zajedno sa ostalima napravili malu humku. Jeste li se ikad zapitali ko je iskopao tu zemlju. Mnogi vjerovatno jesu, ali isto tako je vjerovatno da mnogi i nisu. Zato ja danas ovu priču završvam sa čovjekom koji se bavio ovim, ne baš lijepim, ali časnim poslom. Umro je i legao u vječnu kuću koju su za njega drugi napravili. Neka je rahmet našem Ređi, a ovi ispisani redovi neka ne dozvole da ga zaboravimo.

Na početak Bloga možete se vratiti ako kliknete na BLOG ”.


Mirza Avdičević

4 komentara

  1. Svaka cast ,kao i uvijek , ovaj put posebno ,mnogo ljudi ,lijepih starih slika ,sjecanja .Samo ima jedna mala opaska potkrala ti se greska na slici Muje Halilovica napisao si god.rodjenja 1992-1998. ne misli da kritikujem,samo hocu reci da sve sto napises citam pomno sa uzivanjem i mislim ,pisi Mirza neka se nasi mladi upoznaju sa istorijom ,kulturom naseg grada ,veliki poz.velikom covjeku.

Komentariši