MUSTAFA ŠKODRIĆ – MUJO ŠKODRA


Ovu pricu pocinjem sa jednom starom izrekom koja kaze: “Bolje je pričati sa ljudima nego o ljudima. Lijepo rečeno i svidja mi se. Zato ja danas neću pričati o ljudima, vec ću pripovijedati, a tu pripovijest ću i zapisati. Čovjek o kojem ću danas pripovijedati zasluzio je da se o njemu i piše, ne samo danas, već i sutra, za godinu, dvije i vise.


Radi se o starom Mustafi Skodriću kojeg starije generacije sigurno pamte po skraćenom imenu i prezimenu, jednostavno kao, Mujo Škodra. Mladje generacije će se vjerovatno pitati, pa ko je taj Mujo Škodra, ili će mozda nagadjati po prezimenu “Skodrić”, sa kojim u Gradačcu jos uvijek žive potomci tog nekada veoma uglednog čovjeka.
Krenimo sa osnovnim biografskim podacima! Mujo je rodjen 1914. godine od oca Ahmeta i majke Hazbe. Prije nego sto ce 1948. godine doseliti na lokaciju poviš jezera Hazne, živio je u selu Lukavac. Sa suprugom Lipovac Hatom izrodio je četiri sina i to: Hajrudina-1941, Latifa (Sejfo)-1944, Fahrufina 1949 i Izudina 1954. godiste. Dok je još živio u Lukavcu Mujo se najviše bavio voćarstvom, ali je imao i zaprežna kola sa konjima pa se bavio i prevozničkim uslugama.

Kako su u Lukavcu putevi bili veoma loši stalno je dolazilo do propadanja točkova u rupe izmedju kamenja te njihovog lomljenja. Zbog toga je Mujo i odlučio da se doseli bliže ćarsiji. Na zalost i tu su ga dočekali loši i uski putevi pa je zajedno sa komšijama i svojim sinovima dobrovoljno popravljao i širio put koji ide od Lahava, pored jezera “Hazne”,
prema Varoši. U tu svrhu angazovao je i svoja zaprežna vozila sa konjima. Jedan je od prvih ljudi koji će zaprege sa drvenim točkovima potkovanim zeljeznim trakama, zamijeniti sa zapregama koje su imale gumene točkove i zvale se gumarice, odnosno, “platoni”. Vec 1950. godine uz konjske zaprege, Mujo nabavlja i traktor, a 1965. godine kupuje prvi kamion.
Sa tim kamionom, ali i sa ostalim prevoznim sredstvima učestvuje u izgradnji jezera Hazana. Utovar i prevoz zemlje, šljunka, kamena ili bilo kojeg drugog gradjevinskog materijala bila ja glavna preokupacija toga vremena. Gradilo se na sve strane, počev od seoskih i magistralnih puteva, asfaltiranja gradskih ulica, izgradnje stambenih i poslovnih zgrada, fabrika i sportskih terena, vjerskih objekata i sl. Mujin motiv je bila zarada vlastitim radom, ali istovremeno i pruzanje pomoći drugima.Ta osobina je krasila ovog čovjeka sve do kraja njegovog zivota. Za uspomenu su ostale mnogobrojne zahvalnice koje je dobio za sredsva donacija. Skoro da nije bilo ni jedne akcje u kojoj su se prikupljala novčana sredstva, a da stari Mujo nije bio ispružene ruke.
Bio je veliki vjernik i član vjerskog odbora džemata džamije Husejnije. Medju prvima je dao dobrovljni prilog za renoviranje te džamije, koja je je od historijskog značaja, ne samo za Gradačac, vec za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Jos za vrijeme bivše države Jugoslavije ova džamija je bila uvrstena u listu zaštićenih objekata, ali novčana pomoć za renoviranje je uglavnom izostajala. Zato je na inicijativu glavnog imama Gagic Džemala, 1962. godine formiran organizacion odbor za prikupoljanje novčanih sredstava u svrhu renoviranja te džamije, koja je pretprjela velika ostećenja jos za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Obzirom da se u to doba većina objekata gradila sredstvima gradjana u vidu samodoprinosa i zajmova, pomenimo jedan interensantan slučaj koji se dogodio kad se u Bosni i Hercegovini vršio upis Zajma za puteve pod parolom “Zajam se vraća-putevi ostaju”. Zajam se upisivao na nekoliko nivoa, kao sto su: nivo gradjana, nivo privrede, nivo samostalnih zanatlija i sl.
Napravljen je i plan koliko novca treba da se prikupi na nivou opštine pa je ta suma podijeljena na manje iznose po ostalim nivoima. Kako su samostalne zanatlije imale svoje Udruženje, odlučeno je da sjedište za prikupljanje sredstava na ovom nivou bude u fotografskoj radnji Jusufa Kadrića. Kad je u radnju ušao autoprevoznik Mujo Škodra, rekao je Jusufu da upiše svotu od milion i pol tadašnjih dinara. Bila je to 1/3 od ukupno planirane svote koju je trebalo prikupiti na nivou zanatlija. U tom momentu je u Kadrićevu radnju ušao jos jedan veliki gradačaćki autoprevoznik, Lazo Vuksmanović i tada je nastalo takmičenje medju njima dvojicom, ali o tome pročitajte u prilogu iz novina koji se nalazi u ovom tekstu.

Puno je jos sličnih primjera koji bi se mogli napisati o ovom našem sugradjaninu, ali to ostavljam za neke buduće pripovjedaće kojima ova priča moze poslužiti kao podlaoga. Ja svoje pripovijedanje o Muji Škodri želim završiti sa jos nekoliko rečenica o njegovoj porodici. Prije svega recimo da, sve što je postigao u životu, postigao je zajedno sa svojom suprugom Hatom. Zahvaljujući njoj podigao je svoje sinove na noge od kojih je Latif postao poznati automehaničar, a Hajrudin vozač putničkih i teretnih vozila. Na početku ove priče smo pomenuli kako je Mujo imao četiri sina, ali na žalost dvojica od njih vise nisu medju živima. Jos žalosnije je to, sto su po godinama bili mladji od druga dva brata. Ali, to je život i sva dešavanja koja nekako odstupaju od uobičajenih pravila obično nazivamo sudbinom. Valjda je to bila i njihova sudbina. Stari Mujo je umro 1988. godine, a njegaova Hata 2002. godine. Nadam se da su im vrata lijepog dženeta bila sirom otvorena.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

4 komentara

  1. Dobro podsjećanje na neko davno nama drago vrijeme i dobre i vrijedne ljude, u tekstu ima i potvrda nećega o ćemu se malo ili gotovo nikako nije govorilo – možda nekom drugom prilikom o tome. Odličan pet, nastavi tako. pozz

Komentariši