ŠAHOVSKI KLUB “GRADAČAC”

Inspirisani taktikom ratovanja ljudi su izmislili igru u kojoj se umjesto na bojnom polju bore na ploči sa 64 crno-bijela polja. Umjesto ratnika, na ploču su postavili male drvene figure koje su pomicali po utvrđenim pravilima. Bilo je to nešto više od prije dvije hiljade godina u drevnoj Indiji. Legenda kaže da je tadašnji kralj bio toliko oduševljen ovom igrom da je htio bogato nagraditi tvorca šaha i pitao ga je šta želi.

Ovaj mu je odgovorio da želi onoliko pšenice koliko se dobije kada se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo dva, na treče četiri itd., odnosno na svako naredno polje dvostruko više nego na prethodno. Kralj je pomislio da se radi o beznačajnoj količini, pa je odmah udovoljio ovoj želji. Nije mogao ni pretpostaviti da se u cijelom njegovom kraljevstvu ne može skupiti tolika količina pšenice jer je na kraju broj iznosio:
18.446.744.073.709.551.615, odnosno 18. … quintillion (petoliona)

446. …quadrillion (četiriliona)
744. … trilliona (triliona)
73. ..billiona (milijarde )
709. … milliona

i tako dalje, zrna pšenice. Da li je legenda istinita to nikad nećemo saznati, ali ovaj broj sigurno možemo provjeriti. Međutim, to ostavimo za one dokone, a mi recimo još nekoliko riječi o šahu. Prije svega treba znati da su se kroz historiju mijenjala pravila ove igre i da se danas igra moderni šah sa nekoliko varijanti, a sve nacionalne šahovske organizacije su udružene u svjetsku šahovsku organizaciju koja se označava sa francuskom skračenicom FIDE (Fédération international des échecs).
U Bosni i Hercegovini krovna organizacija za šah je Šahovski savez BiH u okviru kojeg se organizuju ligaška takmičenja, KUP takmičenja i pojedinačna takmičenja.
Šahisti se boduju sa rejting poenima na osnovu kojih stiču određenu kategoriju.
U šahu postoje sljedeće kategorije poredane od najniže do najviše:

4-kategorija, 3-kategorija, 2-kategorija, 1-prva kategorija, majstorski kandidat, majstor, internacionalni majstor i velemajstor. Prve četiri kategorije, kao i titulu majstorskog kandidata, mogu dodjeljivati nacionalni sahovski savezi, a titule majstora, internacionalnog majstora i velemajstora i dodjeljuje Svjetska šahovska organizacija FIDE.

U modernom šahu uvedeni su i satovi ćime se postiglo brže igranje šaha tako što se unaprijed utvrđivalo vrijeme trajanja jedne partije. Organizovanje šahovskih turnira omogućilo je masovnije učešće šahista i razmjenu iskustva, ćime se postiže i veća atraktivnost. Igraju se simultanke i šah na slijepo. Nije to više samo igra. Šah je već odavno posato sport, a po mnogima igranje šaha je umjetnost, pa čak i nauka.
Mene lično najviše fascinira činjenica da postoje ljudi koji šahovsku partiju mogu odigrati bez gledanja u šahovsku tablu. Naime, oni u neobaveznom kretanju po kući ili u šetnji, u glavi zamisle šahovsku tablu, a onda svom protivniku saopštavaju potez. Čitavo vrijeme se koriste pamćenjem i to je tzv. šah na slijepo. Imao sam priliku gledati jednu takvu partiju koju je odigrao nas sugrađanin Hamidović Fadil protiv Mirka Baraća , koji je usput rečeno muž od Fadilove sestre Fadile. Sa kompjuterskom preciznošču Fadil je pamtio poziciju na ploči i nepogrešivo odigrao svaki potez. Mirkov poraz je bio neizbježan. Bilo je to krajem sedamdesetih godina u porodičnoj kući Fadilovih roditelja, kad se šah igrao i na kućnim sijelima. Prije nego što pomenemo uspjehe i drugih naših sugrađana, hajde da vidimo kako je šah ušao u naš Gradačac. Kažu da je to bilo na “mala vrata”. Pa da vidimo kako!

Istražujući šah kao društvenu igru na području Gradačca, uz dosta relevantnih podataka došlo se do spoznaje da su prve partije šaha odigrane 1949. godine u domu za djecu koja su poslije Drugog svjetskog rata ostala bez jednog ili oba roditelja. Šahovska ploča i figure su bile od kartona. Fugure su ustvari bili kartonski krugovi sa određenom slikom na sebi. Prvi pravi šah donio je 1950. godine Vaso Stojčević . Dobio ga je od svog strica koji ga je sa sobom donio iz ratnog zarobljeništva. Iste godine u Gradačac je došla ekipa medicinskih radnika koji su šest mjeseci radili na suzbijanju šuge i tifusa na području tadašnje opštine. U ekipi su bila i dvojica zaljubljenika koji su sa sobom donijeli šahovsku tablu sa figurama. Bili su to Čampara Omer iz Gračanice i M.Omerović Nehrudin iz Doboja. U slobodno vrijeme igrali su šaha i to uglavnom na javnim mjestima.

Kroz svoj rivalitet u ovu igru su uključili veliki broj žitelja iz Gradačca koji će kasnije postati baza za razvoj organizovanog igranja šaha u našem gradu. Na tako nešto nije trebalo dugo čekati. Već naredne godine u Gradačac dolaze dvojica vrsnih šahista, geometar Deljki Šefilj i profesor Salkičević Omer , koji če postati i poznati direktor Gimnazije. Njih dvojica pokreću inicijativu za osnivanje prvog Šahovskog kluba koji će nositi službeni naziv ŠK “Gradačac” . Deljki Šefilj je bio prvi predsjednik novo osnovanog kluba, a Salkičević Omeru pripadaju velike zasluge za animiranje učenika Gimnazije u članstvo kluba. Pored njih dvojice u klubu je ubrzo igralo šaha oko petnaestak novih igrača. Bili su to: Softić Mustafa, Gradaščević Dževad, Nikolić Predo, Ibrahimbegović Hidajet, Bukvarević Nurija, Gradaščević Mujo, Hamidović Galib, H.Muhamedović Mersed, Mutić Ibro, H.Kasimović Muharem i Kikić Emin .

Ova prva ekipa gradačačkih šahista učetvovala je na takmičenju za kup BiH, koji se održavao u sarajevu 1952 godne. Tom prilikom su osvojili visoko drugo mjesto. U ovom periodu, odnosno od 1961. do 1972. godine Šahovski klub “Gradačac” je bio u Dobojsko-Brodskoj regiji, kojoj su pripadali još i Maglaj, Zavidovići, Derventa, Tešanj, Modriča i Bos. Šamac. Takmičeći se u ovoj regiji Gradačac je uvijek bio visoko rangiran i ekipa se uglavnom borila za prvo mjesto. Sa ponosom treba istaći i činjenicu da je u ovom peridu odigrano nekoliko simultanki održanih u Gradačcu, na kojima su naši šahisti imali priliku 1961. godine igrati sa Velemajstorom Svetozarom Gligorićem i 1963. godine sa majstorom Bukić Enverom.

Dobrom uspjehu kluba svakako je doprinijelo i to što su uvijek imali odgovarajuće prostorije u kojima je bio smješten klub, a koje su služile i za trening partije. Do 1956. godine Šah klub je bio smješten u prostorije današnje Gruntovnice, a od 1956.do 1959. u prostorijama bivšeg Doma kulture. Inače, ovaj period do kraja pedesetih, odnosno početka šezdesetih godina možemo nazvati Razvojem šahovske igre .

Od 1960. do 1963. prostorije kluba su bile u holu gradskog kina, od 1963 do 1968. u starom zanatskom centru do slastičarnice (danas parking preko puta opštinskog suda).
Od 1968. do 1972. godine prostorije kluba su bile u objektu porodice Šakića, gdje je nekada bio i omladinski dom. U tom periodu, odnosno 1971. godine u Gradačcu je odigrana i treća po redu simultanka na kojoj je igrao tadašnji najbolji BiH šahista, Vladimir Kozomora . Od 1972. do 1980. godine dolazi do zastoja u radu i klub nema svojih prostorija. Bio je to period od dugih deset godina, a onda se klub aktivira i od 1980. godine useljava u prostorije stare bolnice, odnosno bivšeg suda za prekršaje. Tu ostaje sve po početka rata 1992. godine.

Inače, ovaj period od 1961. do 1992. godine, sa izuzetkom zastoja od deset godina, možemo nazvati Periodom sazrijevanja šaha , jer zahvaljujući šahovskim enuzijastima, klub u ovom periodu postiže i najbolje rezultate.

U okviru kluba postojao je ženski, omladinski i seniorski šah. Kad je u pitanju ženski šah moramo konstatovati da se u tom dijelu nije puno radilo na omasovljivanju žena, ali zbog pravila Šahovskog saveza da na ekipnom takmičenju moraju biti najmanje dvije žene, u klubu su igrale sljedeće naše sugrađanke: Čičić Vida, Imamović Munira, Jakovac Rajka, Hamidović Fadila, Šarkanović Anka, Perić Ševala i Hadžiskakić Aida .
Iz reda omladinske ekipe na turnirima su igrali: Imamović Munever zvani Ciketa,Tipura Adem, Hamidović Fadil, Šokčevič Anto, Škundrić Goran, Kikić Safet, Kikić Zlatan, Alajbegović Enver, Mustafić Muharem, Mustafić Muhamed, Omeragić Izudin, Ademović Ademir, Savić Rado, Tipura Alaudin, Mikić Miroslav i Živković Vjekoslav.
Dio navedenih šahista je dostignutim limitom godina ušao u konkurenciju za seniorsku ekipu.
Seniorska kategorija je šahistima davala najveće mogućnosti za razvoj jer životno doba nije imalo ograničenja. U cilju što realnijeg rangiranja šahista kao mjerilo uzet je broj godina igranja za ekipu, osvojena mjesta na prvenstvima kluba i dobivena šahovska titula.
Na taj način dobili smo rang listu šahista ŠK „Gradačac“, za period do početka rata 1992. godine:
Jakovac Vojislav -Vojo , igrao 20 godina za klub, 17 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorkog kandita.
Savić Mihajlo , igrao 24 godine za klub, 3 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorskog kandidata.
Hamidović Fadil , igrao 22 godine za klub, 1 puta bio prvak kluba, dobio titulu Majstorskog kandita.
Čičić Mato, igrao 24 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu Majstorskog kandita.
Doborac Adem, igrao 13 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu Majstorskog kandidata.
Velija Šaban , igrao 5 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu majstorskog kandita.
Omeragić Izudin, igrao 15 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Mustafić Muharem-Muše, igrao 15 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Bjelogrlić Mladen, igrao 11 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Jurošević Aleksa-Aco, igrao 11 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije.
Saletović Hazim, igrao 13 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu I kategorije,
Skerlić Ivan, igrao 22 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Tipura Adem, igrao 22 godine za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Mihajlović Petar, igrao 16 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Omeragić Osman, igrao 10 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije,
Džinović Novalija, igrao 10 godina u klubu, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije i
Džinović Nusret, igrao 8 godina za klub, nije bio prvak kluba u prijeratnom periodu, dobio titulu II kategorije.

Iz naprijed navedenih podataka sa punim pravom se može konstatovati da ja Jakovac Vojo bio najbolji šahista od kako se igra šah u Gradačcu. O njegovoj superiornosti najbolje govori činjenica da je u 20 godina igranja za klub, 17 puta bio prvak kluba. Ostao je na nivou titule majstorskog kandidata samo zato što lično nije puno mario za titule. Poznavajući Voju, skoro svi gradačački šahisti su mišljenja da je imao snagu Majstora, a to je veoma često dokazivao u igri sa šahistima koji su bili nosioci te titule.
Osim mnogobrojnih turnira, Vojo je više puta učestvovao i na prvenstvima BiH. Najveći uspjeh je postigao 1970. godine na prvenstvu BiH u Kiseljaku, kada je dijelio prvo mjesto sa još dvojicom šahista. Sjećanje na Voju bilo bi nedorečeno ukoliko se ne bi pomenule i njegove ljudske osobine. Sa bosanskom kataklizmom 1992. godine došla je i Vojina lična tragedija. Kao i mnogi drugi, Vojo je evakuisao suprugu i svog sina Sinišu u drugu državu, a on je ostao u svom gradu. Zbog svakodnevnih granatiranja Gradačca stanovništvo je evakuisano u okolna mjesta, i od tada je i prestala skoro svaka vrsta djelatnosti u samom gradu.
Obzirom da je Vojo radio u privrednoj banci Sarajevo, ekspozitura u Gradačcu, raspoređen je na radnu obavezu u filijali Tuzla. Radio je marljivo i pedantno, pomalo igrao šaha, osjećao nostalgiju za porodicom i patio zbog razaranja njegovog grada. Godine 1993. doživio je moždani udar poslije čega je bio nesposoban za samostalnu brigu o sebi. Tražio je da ga vrate u njegov Gradačac. U pomoć mu je priskoćio klubski šahista i prijatelj Fadil Hamidović. Smjestio je Voju u njegov stan i našao ženu koja će se brinuti o njemu. Fadil ga je svakodnevno obilazio. Jednog dana Vojo ga je zamolio da odigraju partiju šaha. Odigrali su je i nije se znalo ko je poslije odigrane partije bio tužniji. Ćutali su obojica, a Fadil je shvatio da je sa ovom partijom šaha počeo da se gasi život njegovog prijatelja Voje. Ja, Mirza Avdičević, kao pisac ovih redova, priču o Sahovskom klubu „Gradačac“ posvećujem našem Jakovac Vojislavu – Voji .

A sada vratimo se ponovo u prijeratni period 1980-1992. i recimo da se u ovom periodu gradačački Šah klub takmičio u regiji Sjeveroistoćne Bosne u kojoj su bili još i ovi gradovi: Tuzla, Banovići, Živinice, Kalesija, Zvornik, Kozluk, Lukavac, Puračić, Gračanica i Srebrenik. Posebno treba naglasiti da je Tula imala tri šahovska kluba i to: „TŠK“ Tuzla, ŠK „Tušanj“ i ŠK „Slavinovići“. Iako je u odnosu na dobojsku regiju, u ovoj regiji kvalitet šaha bio na višem nivou, gradačački Šah klub je opet postizao izvanredne rezultate i bio u samom vrhu rang liste. Ali dolazi nesretni rat i ništa više nije kao prije. Cijela država doživljava ratnu kataklizmu. Šahovski klub prestaje sa svim zvaničnim aktivnostima i nastupa Period umiranja šaha . Samo jos pojedini entuzijasti pokušavaju oraganizovati neformalne klupske turnire i na taj način približiti šah svim ljudima koji su učetvovali u ratnim zbivanjima. Turniri su se održavali u Restoranu „1+5“, a zaslužni pojedinci za njihovo organizovanje su: Doborac Adem, Hadžikasimović Zikro i Hamidović Fadil .

Sa prestankom rata aktivirali su se pokušaji da se šah kao organizovana igra ponovo stavi na noge. U prostorijama „Preporoda“, 1996. godina održana je osnivačka skupština šahovskog kluba pod novim nazivom ŠK „Preporod“ Gradačac. Za predsjednika kluba izabran je M.Halilović Husein. Pod ovim imenom klub je egzistirao do 1999. godine i u tom periodu održana su tri prvenstva kluba, na kojima je 1996. godine prvak kluba bio Doborac Adem, 1997. godine, Hadžikasimović Zikro i 1999. godine, Čičić Mato . U ovom periodu aktivirao se i rad Šahovskog saveza BiH, koji je preko kantonalnih odbora zaslužnim šahistima dodijelio odgovarajuće titule. Tako su u Gradačcu, titulu majstorskog kandidata dobili: Hadžkasimović Zikro, Šarić Nizam, Omeragić Muhamed, Mikić Miroslav i Mutić dr. Sead.

Radi sigurnijeg obezbjeđenja finansijskih sredstava neophodnih za razvoj šahovskog kluba, neki od zaljubljenika šaha, 2000. godine pronalaze sponzora u firmi „Digitel Telekom“ Gradačac. Kao što je bilo za očekivati, čelni čovjek Telekoma, Suljević Musa, postavlja odredjene uslove od kojih navodimo sljedeće: Naziv kluba se mijenja u ŠK „Digitel Telekom“, čime de fakto prestaje postojati ŠK „Preporod“. Za predsjednika kluba se postavlja Suljević Musa, a za cilj kluba se utvrđuje takmičenje u Prvoj ligi BiH. Radi ostvarenja tog cilja donosi se odluka o angažovanju šahista čije mjesto prebivališta nije Gradačac. Iste godine kada je ovaj klub osnovan organizuje se klupsko takmičenje na kojem prvo mjesto osvaja internacionalni šahista iz Tuzle, Sprečić Mustafa. Klub se kvalifikuje u Prvu ligu i ostaje u njoj naredne četiri godine. Za to vrijeme nije bilo ulaganja u vlastiti podmladak, ali su zato angažovani šahisti iz drugih gradova: Iz Tuzle su angažovani inernacionalni šahisti Sinanović Muhamed, Sprečić Mustafa, Mujić Hamza i majstorski kandidat Hadžimustafić Samir, te iz Odžaka majstorski kandidat Brkić Bahrija . Od šahista iz Gradačca u timu su bili majstorski kandidati Doborac Adem i Hadžikasimović Zikret. Pored nabrojanih imena angažovani su još neki šahisti iz Srbije i Ukrajine. Zbog teritorijalne udaljenosti, uigravanje ekipe se uglavnom svodilo na sedmodnevno igranje u Neumu. Bilo je teško očekivati da se ovaj šahovski klub može održati duže vrijeme tako da je do njegovog gašenja doslo 2004. godine.

Sama ta činjenica ne znaći da se u Gradačcu viče nije igrao šah, jer uporedo sa osnivanjem ovog kluba, 2000. godine, osnovan je i drugi klub sa nazivom Šahovski klub „Sahat Kula“ Gradačac . Prvi predsjednik ovog kluba bio je Omeragić Muhamed , a u drugom mandatu dr. Sead Mutić . Igranje ovog kluba se uglavnom svodile na takmičenje u okviri lige BiH, što se dešavalo jedan puta godišnje. Klub je ipak uspio da se održi do 2011. godine kada i on prestaje sa radom.

Za vrijeme dok su postojala ova dva kluba, treba pomenuti činjenicu da su 2004. godine zajednički organizovali prvenstvo grada na kojem je pobjednik bio Mujdanović Suad.

I naravno, našu priču ne možemo završiti, a da ne pomenemo jedno novo šahovsko lice iz poslijeratnog perioda. Radi se o mladoj šahistkinji Hadžikasimović Adi koja je 2001. godine bila omladinska prvakinja Bosne i Hercegovine . Za njenu pojavu na šahovskoj sceni, uglavnom možemo zahvaliti njenom ocu Zikretu, koji je u njen razvoj uložio dosta ličnog truda.

Privodeći kraju ovu priču, sa žaljenjem možemo konstatovati da Gradačac nije uspio obilježiti 60 godina postojanja šahovskog kluba, jer samo godinu prije toga ugašen je i poslednji klub koji je egzistirao pod imenom ŠK “Sahat Kula”.

Ali na našu sreću šah ipak nije umro u našem gradu. To možemo zahvaliti zaljubljenicima u šah iz reda penzinera koji su počev od 2005. godine krenuli sa organizovanjem turnira na kojima učešće uzimaju i penziomeri iz Modriče, Šamca, Odžaka i Orašja. Organizator prvog šahoskog turnira ispred udruženja penzionera Gradačac bio je Sadik Šehić, a šahovski sudija Mujo Sarajlić. Od igrača učešće su uzimali Mato Čičić, Hazim Saletović, Fadil Hamidović, Mato Šokčević, Šaljo Arif, Tahir Bradarić, Adem Doborac i još neki drugi. Šah u našem gradu nije umro zahvaljujući i hrvatskom kulturno umjetničkom društvu HKD “Napredak” iz Gradačca, koje unazad deset godina, organizuje Šahovski turnir povodom Uskršnjeg blagdana . Na svakom održanom turniru u prosjeku je učestvovalo oko stotinu šahista, medju kojima i dvadeset velemajstora. Mislim da ne treba ni pominjati činjenicu kako su na ovim turnirima učetvovali šahisti iz reda svih nacionalnosti, jer sport je oduvijek bio dio našeg života koji se nije zatvorao u nacionalne okvire.

Posebno želim naglasiti da je u Gradačcu bilo još puno šahista koji su dali svoj doprinos njegovom razvoju, ali nisu spomenuti u ovoj priči samo iz razloga što su mi bila dostupna jedino imena šahista koji su, kao članovi kluba, učestvovali na zvaničnim šahovskim turnirima. Ali zato pomenima neka od največih šahovskih imena svijeta, među koje svakako spadaju: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov i Kasparov.

U prikupljanju podataka za ovu priču posebno se zahvaljujem našim sugrađanima Hamidović Fadilu i Sarajlić Muji, kao i sinu Jakovac Voje, Siniši.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

6 komentara

  1. Probao sam već jednom, komentar nije prošao. Kao i uvijek puno podataka o ljudima i dogadjajima – za neke moram priznati nisam ni zanao, a pomalo i dirljivo. Ukupna “ocjena” izvanredno, odlično.
    Nema se šta dodati, jedino jedno pitanje, na slici gdje su Safet i Zlatan Kikić, ćini mi se da je u lijevom uglu slike naš, sada rahmetli, Ibrahim Bilajac vajar i slikar -jesam li u pravu?? pozz

  2. MOŽDA NIJE BEZNAČAJNO POMENUTI DA JE ŠK “DIGITEL TELEKOM” U VRIJEME KAD JE BIO U PRVOJ/PREMIJER LIGI BOSNE I HERCEGOVINE BIO JENOM TREĆI U DRŽAVI BOSNI HERCEGOVINI, JEDNOM PETI DR.OVO SU SIGURNO NAJBOLJI PLASMANI JEDNOG ŠAHOVSKOG KLUBA IZ GRADAČCA U ISTORIJI ŠAHA U GRADAČCU. TADA JE NA PRVOJ PLOČI ŠK “DIGITEL TELEKOM” IGRAO VELEMAJSTOR IVAN IVANIŠEVIĆ http://en.wikipedia.org/wiki/Ivan_Ivani%C5%A1evi%C4%87
    NAJBOLJI IGRAČ IZ SUSJEDNE REPUBLIKE SRBIJE NEKAD 126 IGRAČ SVIJETA) I JOŠ JEDAN VELEMAJSTOR IZ UKRAJINE (ZONTAQ) NA DRUGOJ PLOČI… FM SPREČO (VIŠESTRUKI PRVAK TUZLANSKE REGIJE)NA TREĆOJ PLOČI. UKLAGALO SE PUNO I U OMLADINSKI ŠAH (JEDNO VRIJEME JE ŠKOLU ŠAHA ŠK “DIGITEL TELEKOM” VODIO SAD RAHMETLI INERNACIONALNI ŠAHOVSKI MAJSTOR IZ TUZLE

    MUSA SULJEVIĆ

  3. Sto se tice pitanja u prvom komentaru koje se odnosi na Bilajac Ibrahima (Ibricu), nemam informaciju da je to on, ali po svemu sudeci mogao bi biti.

    Zahvaljujem se Musi Suljevicu na podacima koje je iznio jer su svakako vrijedni paznje.

  4. Odlično urađen blog, detaljan ,sa mnogo slika, informacija i prije svega odlično ispričane sve priče sa pažljivo biranim riječima i detaljima.
    Sve pohvale i čestitke za vas čika Mirza, kao i svima koji su učestvovali u realizaciji ovog bloga.

    Jakovac Siniša

Komentariši