GRADAČAC I NJEGOVI MUZIČKI BENDOVI, IGRANKE NAŠE MLADOSTI – DRUGI DIO




Kad sam počeo pisati o gradačačkim muzičkim grupama u mojim sjećanjima je bilo nekoliko bendova među kojima su svakako bili „Vektori“, „Help“ i „Laste“. Kao da je juće bilo, sjećam se likova Vlade Popovića, Fake Abdulahovića, Ivana Mihaljevića, Hamde (Cicana) Avdića i Bore Jakovca iz „Vektora“, Zatim Zlatana Peleševića, Nurdina (Pikija) Kikića i Šemnuna Sitarevića iz grupe „Help“,
kao i njihovog povremenog vokalnog pjevača Zurahida Šakića. Sjećam se gitarista, Fuada Begovića, Esada Klopića, Suada Ahmetaševića, ali i bubnjara Bege (gluhaća) Alimanovića i harmonikaša Nusreta Iskrića iz grupe „Laste“. Ko se još ne sjeća velikog harmonikaša i pjevača sevdalinki, Džavida Pamukovića, kao i popularnog Udvinčić Hajrudina (Hazreta). Naravno da se sjećam i početka karijere mladih muzičara Dinka Delića, Dragana Pavlovića, Vladimira Radića, Seje Huskića, Željka Bošnjaka, Davora Kristića i Njegoslava Lazića. Tu su i samostalni harmonikaši i klavijaturisti Edo Mulabdić,

Čobo Azur i još nekoliko drugih. Ali, nisam mogao ni pretpostaviti koliko je u Gradačcu bilo mladih muzičara koje nisam poznavao. Da ih ne bi pojedinačno nabrajao, krenimo tamo gdje smo stali u Prvom dijelu priče o gradačačkim bendovima, a to je kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prije svega recimo da krajem sedamdesetih godina dolazi do osnivanja grupe “LEX”. Grupa je osnovana 1978. godine, a njen osnivač je bio Fuad Mujić. Postava grupe je bila: Fuad Mujić (gitara), Mirsad Bilajac (bubnjevi) i Mato Gagulić (gitara i vokal) .

Kasnije, bubanj je svirao i Boro Jakovac . Nakon dvije godine (1980. godine), Fuad Mujić napušta grupu, a voćstvo preuzima Mato Gagulić. “LEX” je tada bio u sastavu: Asif Mujčić na bass gitari, Hanić Asim na bubnjevima i Mato kao vokal i solo gitara . To je bila novost, jer je do tada band svirao bez bass gitare. Povremeno im gostuje i Nusret Klopić kao vokalni solista. Iza toga u grupu “LEX” (1981. godine) dolazi Dinko Delić (vokal i solo gitara) i band dobija na bogatstvu zvuka.

Grupa “LEX” je svirala na igrankama u Gradačcu i okolnim selima: Srnicama, Krčevini, Mahmut Mahali, Tuzlanima, Tramošnici, kao i na gitarijadama u Gradačcu na Luci, ispred OŠ “Ivan Goran Kovačić”. Imali su vlastiti prevoz (kombi Ekrema Sejdića) i svoje tehničare (Sabo Pobrić i Salih Milkić) . Vrhunac karijere bio im je nastup na koncertu POP PARADA u Županji 1981. godine.

Grupa prestaje sa radom u zimu 1981-82. godine, kada su Mato i Asif završili srednju školu i otišli na odsluženje vojnog roka. Njih iste godine na kratko zamjenjuje Željko Bošnjak na bass gitari, pridruživši se Deliću i Haniću, ali nedugo zatim grupa prestaje da postoji. “LEX” je svirao, uglavnom, hitove domaće pop-rock produkcije (“Bijelo dugme”, “Parni valjak”, “Riblja čorba”, “Prljavo kazalište”, i sl).

Ako se gleda muzički, punk scena u Gradačcu jedva da je ikada postojala. Dogodio se samo jedan band: “Podrumski pacovi” (“Cellar rats”) osnovan sredinom 1980. godine. Osnovali su ga (kao što to uvijek biva) školski drugovi: Zoran Kljajić (gitara), Tarik Zukić (bass gitara i glas) i Senad Omeragić (bubnjevi) . Punk u gradu šljive? Da, pod snažnim uticajem angloameričkog punka i pop-rock kritike iz tada popularnog i uticajnog časopisa “Dzuboks”, zasvirao je gradačački trio bez osnovnog notnog znanja, ali zato s ambicijom komponovanja vlastitog muzičkog materijala. Tri godine vježbanja dovele su ih do jedva nekoliko nastupa od po petnaestak minuta. Nastupi su održani na prelazu 1982. u 1983. godinu u prostorijama mjesne zajednice Vida kod srednjoškolskog centra i na košarkaškom igralištu na Luci – zahvaljujući podršci njihovog profesora-rockera Dinka Delića i grupe “LEX”. I to je bilo sve. Gradačački punk je umro prije nego što se i rodio.
Na početku, “Podrumski pacovi” imitirali su sirovi zvuk i jednostavne 3-akordne kompozicije kao što su svirali grupe “Ramones” ili “Sex Pistols”. Pseudo-kritički tekstovi su više urlani u mikrofon nego pjevani (baš kako što u panku i treba da zvuči). Ritam je bio krajnje minimalistički ali maksimalno brz, dok su gitara i bas proizvodili kompaktnu buku bez ijednog ukrasnog ornamenta. Naročita pažnja mladih muzičara bila je posvećena tome da se izbjegne bilo kakva referenca na blues-idiom tada nerazdvojno povezan sa glavnim tokovima rock muzike jugoslovenske scene. U drugoj fazi rada, po ugledu na kompleksniji new wawe izraz, band pokušava kanalizirati energiju u jednom tada pomodnom rockabilly zvuku (modernija interpretacija izvornog rock’n’rolla 50-ih godina).

To zakašnjelo pronalaženje sebe bio je ujedno i kraj priče: pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. Ili izraženo komercijalnim jezikom: konačno su postali proizvod za koji, nažalost, nije postojalo tržište.
I kao što je u panku uobičajeno bilo provocirati okolinu bez kompromisa, gradačački “Pacovi” oblačili su poderanu odjeću sa bedževima i izazovnim natpisima. Iako bi danas ta punk garderoba bila smiješna po modernim mjerilima (gdje je svaki drugi teenager tetoviran i izboden metalnim predmetima), ta ekstravagantna preobuka je u sezoni 1980-81. bila predmet čaršijske diskusije (kao što su desetak godina prije provokativni bili duga kosa i brada). Drugi ventil za nagomilanu teenagerersku kreativnost je bio izazivanje tadašnjeg (zakonski kažnjivog) verbalnog delikta. Ime banda je mijenjano više puta, a u jednom trenutku buntovnici su se nazivali “Istočni front” (prema njemačkom frontu u II svjetskom ratu) što je u SFRJ bila igra vatrom. Pošto je u new waveu grafički izraz bio jednako važan kao i muzički, izrađeni su “promo” plakati tehnikom kolaža od isječaka iz novina. I na plakatima su se, jedan pored drugog, našli različiti naslovi izazivajući “opasne” asocijacije. Jedan od plakata je glasio: “Inspektori traže posao!” . Plakati su umnoženi fotokopiranjem i pod okriljem noći polijepljeni po gradu. Već sljedećeg jutra su svi plakati bili odstranjeni, a članovi benda privedeni na razgovor u stanicu milicije. Vođa benda, Tarik Zukić , se prisjeća: “Sjećam se da sam tada, čekajući saslušanje, kroz prozor zgrade milicije gledao na hladovinu aleje i ljude koji su upravo išli na jezero da se kupaju (bio je august 1982.) a ja sam propustio kupanje tog dana. Imao sam 16 godina i osjećaj da se nesto upravo završilo, a da još ništa novo nije počinjalo. Vremena su se mijenjala – u trenutaku kad sam jasno spoznao ono što se gledanjem ne može vidjeti.”
Negdje 1983. godine godine bend, čije posljednje ime: “Ulična brigada” pamte njihovi vjerni i malobrojni obožavaoci, održao je posljednju probu na Brđanima u kući komandira milicije Miroslava Kljajića (Zoranov otac) . Utihnuli su Senadovi bubnjevi kupljeni od Hazima Babure za 300 din. Inače, Babura ih je držao u kokošinjcu i mlađahni “Pacovi” na početku priče morali su te udaraljke prati više od pola sata u jakom rastvoru deterdženta.
Iza gradačačkog punka sa početka 80-ih, nažalost, nije ostao nijedan zvučni zapis. Njihovo postojanje može se smatrati za incident, endemski pokušaj presađivanja jedne kulture u drugu skoro sasvim oprečnu. Prema riječima gitariste Zorana Kljajića: “Bio je to, ustvari, jedan nesporazum”. Ali prije svega, bio je to poseban način odrastanja u malom gradu koji je, doduše, držao svoje otvorenosti, ali gdje, ipak, nije bilo mnogo slobodnog prostora za teenagere koji su uporno tražili neki vlastiti put .

Sredinom 80-ih godina na muzičkoj sceni pojavljuje se i mladi harmonikaš i klavijaturista Edin Edo Mulabdić .

Rođen je 1970. godine u Gradačcu, a muzikom se počeo baviti tako što je upisao muzičku školu u Gradačcu 1979. godine u klasi nastavnika Stjepana Stjepanovića. Već nakon završene škole počeo je “tezgariti” po svadbama i raznim veseljima. Kao kruna tog perioda u Edinom muzičkom razvoju bilo je sviranje u kulturno-umjetničkom društvu u Gradačcu. Taj angažman je istinski ispunjavao i dograđivao mladog muzičara, jer se radilo o pjesmama i igrama cijele Jugoslavije.
To znanje mu je puno pomoglo jer je Edo postao kompletan izvođač muzike svih naroda i narodnosti tadašnje SFRJ. Edin je često nastupao sa orkestrom “Bosanski lonac”, gdje su svirali iskusni muzičari, pa je talentovani mladić stalno učio i imao uzor u njima. To su bili nastavnik Šemnun Sitarević, koji je Edinu predavao muzičku kulturu u osnovnoj školi, zatim prof. Dinko Delić,

koji je važio za dobrog i tačnog gitaristu i Kikić Nurdin Piki kao bubnjar.
Nakon osnovnog obrazovanja Edo odlazi u Tuzlu gdje je upisao srednju muzičku školu, instrumentalni odsjek za harmoniku kod prof. Zulić Midhata i njegovog brata Miradeta i tu proveo dvije naredne godine. No budući da je pohađao i medicinsku školu, uzeo je to kao prioritet i muziku je zapostavio u drugi plan. Kasnije će se ispostaviti da je mladi Mulabdić bio mnogo uspješniji u muzici nego u medicini. U Tuzli se sviralo po raznim objektima, ali onako fino “na uvce” od stola do stola. Edo je svirao harmoniku, a gitaru Perišic Adnan . Bilo je to nezaboravno vrijeme: srednjoškolci, dobra svirka i druženje “do zore”.
Po završetku medicinske škole Edin odlazi u JNA na vojno-medicinsku akademiju i pohađa školu rezervnih oficira sanitetske službe. Tu ga odmah primaju u vojni orkestar na Banjici gdje se svirao evergreen, ethno muzika sa naših prostora i onovremenski šlageri. Orkestar je imao i saksofon i violinu kao instrumente koji su bili osvježenje u Edinom sviračkom iskustvu. Vikendom je, čak, svirao i svadbe kada se to moglo organizovati.

Poslije služenja vojnog roka Edo dolazi kući u Gradačac i tada počinje njegov profesionalni angažman. U razne orkestre ulazi kao klavijaturista i svira bass i pratnju sa raznim kolegama: Eso Sivić (gitara),Vahid Hećimović Beganče (harmonika), bubanj Hović Sead Kićo (bubnjar) i vokalni solista Dzavid Pamuković . A prije toga svirao je i sa: Ibraković Seadom (gitara), Ramizom Hrustićem (bass), Ekremom Murathodžićem (bubanj) i vokalnim solistom Mitarom Milakovićem . Sviralo se u restoranima, na svadbama i raznim veseljima, kako to već prilike nalažu. Od restorana mogu se izdvojiti: “Orhideja”, “El dorado”, “Galeb”, “Zvijezda” u Gradačcu, zatim “Medijana”, “Dedinje” i “Go-go” u Modriči, te drugi.

Rat za nezavisnost BiH, Edina je zatekao u Njemačkoj gdje je osnovao svoj orkestar “Zmaj od Bosne” i u periodu od 1992. do 1998. svirao sa Narsidom Tafićem (bubanj) i Zikrom Lušničkićem (klavijature) .

Nastupali su na koncertima sa estradnim zvijezdama Enesom Begovićem, Ćazimom Čolakovićem, Nihadom Alibegovićem i drugima, jer su tada važili za jedan od boljih orkestara naše narodne muzike na području sjeverne Evrope. Imalu su dobar razglas i kombi i, naravno, odličan repertoar, tako da je to bio vrlo uspješan period njihove karijere.
Od 1998. godine Edo Mulabdić počinje saradnju sa braćom Ganić iz Odžaka i po povratku u BiH priključuju se orkestru “Jarani” i sa Halidom Muslimovićem sviraju sve do 2005. Poimenice, to su bili: Emsad Ganić (bubanj), Ezvin Ganić Mrki (gitara) i Edin Ganić (bass) .
Najčešće su svirali koncerte po cijeloj Evropi i drugim kontinentima. Taj period smatra se za krunu Mulabdićevog rada jer je svirao od Sydneya do San Francisca, i od Osla i Dublina do Kuala Lumpura i Istanbula. Svirao se repertoar sa ethno muzikom naših naroda, sevdah i novokomponovana muzika. Edo je proputovao razne kontinente i razgledao svjetske metropole, upoznao mnoge ljude – što ga je, prema vlastitim riječima, učinilo produhovljenim čovjekom koji ima široke vidike.
Poslije Muslimovića, Edin Mulabdić je sarađivao i sa Hankom Paldum . Edo zna reći kako je gospođa Paldum prava diva, i svirka sa njom pravo zadovoljstvo, jer Hanka fascinira čistoćom glasa i navodi prateće muzičare na svaki naredni ton. Zatim je sarađivao i sa Semirom Cerićem Koketom , a povremeno nastupao i sa Safetom Isovićem, Halidom Bešlićem i mnogim drugim pjevačima sa estrade.

Od svih tih sjajnih koncerata Edin izdvaja onaj u Istanbulu sa Hankom Paldum i koncerte sa Halidom Muslimovićem u Australiji, koji se ne mogu zaboraviti. Edo trenutno svira samo iz hobija, jer se povukao zbog poslovnih obaveza koje ga prisiljavaju da ostane kod kuće. A posao muzičara je “na točkovima”, u odsustvu i na turnejama po dalekim odredištima. Edo često tvrdi kao “mladić sa iskustvom” da je muzika plemenit poziv, ali da se u našoj zemlji, nažalost, ne cijeni dugogodišnji rad i ulaganje u sebe i kvalitetne instrumente.

Osamdesetih godina je bilo veoma plodno tlo za nastupe muzičkih grupa pa se 1983. godine, u Jelovče selu, osniva grupa “Trn u oku”. Osnivač i vođa grupe je bio Jasim Selimović. Svirao je solo gitaru, a pored njega u grupi su bili: Kukuruz Refik-bass gitara, Selimović Nihad-bubnjevi i Kukuruz Osman kao muški vokal. Grupa je izvodila novokomponovanu muziku i egzistirala je otprilike u istom periodu kad je u Jelovče selu osnovana i daleko poznatija grupa „Condor“. Neki od članova iz grupe „Trn u oku“ nastupat će i u „Condoru“, ali krenimo redom.


Grupa “Condor” je osnovana 1984. godine, a sačinjavali su je: Taletović Vehid (ritam gitara), Udvinčić Dževad (bubnjevi) i Udvinčić Nedžad (solo gitara) . U početku, bend je svirao zabavne večeri (igranke), svadbe i ispraćaje regruta na odsluženje vojnog roka. U to vrijeme takve svirke bile su uobičajene u Gradačcu i šire. Godine 1985. grupi se pridružuju još dva člana i to: Kukuruz Refik (bas gitara) i Tokić Safet Bebek (pjevač) .

Tako upotpunjeni sastav širi repertoar, a time osvaja i mnoga mjesta gdje gostuju (Gračanica, Srebrenik, Brčko, Doboj, Modriča, Bosanski Šamac, Vinkovci). Od 1986. godine počinje saradnja sa mnogim popularnim pjevačima i pjevačicama: Miletom Kitićem, Rizom Hamidovićem, Mehom Hrštićem, Enesom Begovićem, Draganom Šaulićem, Zlatom Petrović, Vasvijom, Ljubom Aličićem, Murizom Kurudžijom, Kemalom Malovčićem i drugima. Te pjevače grupa je pratila po salama gdje su organizirani koncerti, proslavama za vrijeme značajnijih praznika, po kafanama i lokalnim festivalima.

Grupa “Condor” bivala je sve popularnija među mladima i sve više bila tražena za nastupe zbog velikog broja obožavatelja. Na tim nastupima svirala se novokomponovana muzika, pa je pomenuta grupa odlučila da angažuje još jednog člana Hasanović Džemala Džemu , specijaliziranog za taj žanr.

Godine 1988. grupi se pridružuje klavijaturista Lušničkić Zikret Zikro . Iste godine u julu mjesecu, “Condor” odlazi na dvomjesečno gostovanje u restoran “Ficibajer” u Brčkom. Pomenuta petorka, muzicirajući 6 dana u sedmici, pravi odličan posao, čime potražnja za nastupima grupe postaje još veća. U naredne dvije godine nastupaju u istom sastavu svirajući u kafanama, na igrankama i koncertima. Odlaskom na odsluženje vojnog roka Udvinčić Dževada i Zikre, 1990. godine, grupi se pridružuju Husejnović Hamdija (harmonika) i Subašić Hasan koji sviraju do kraja te godine.

Povratkom Dževada i Zikre, 1991. godine, u grupu dolaze pjevač Udvinčić Hajrudin Hazre i pjevačica Munevera . Prvi nastup novog sastava bio je ponovo restoran “Ficibajer” gdje ostaju tri mjeseca. U naredne dvije godine band nastupa uglavnom po kafanama i restoranima na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.
Početkom rata 1992. godine članovi “Condora” stavljaju se u službu odbrane domovine. Istovremeno, dok su bili pripadnici Armije BiH na raznim linijama odbrane, dolaze na ideju, zajedno sa borcem i tekstopiscem Kukuruz Himzom , da komponuju patriotske pjesme koje bi podigle moral vojnika. Kada je napad agresora bio najžešći na gradačačku opštinu, u julu 1992. godine, bend snima u improviziranim uvjetima dvije patriotske pjesme: “Sinovi Zmaja od Bosne” i “Ne oplakuj, majko, sina” . Pjesme su bile veoma slušane, pa su ih na nekim lokalnim stanicama emitovali i po 60 puta dnevno. Bend su u to vrijeme sačinjavali Udvinčić Nedžad (bass gitara) i Dževad (bubanj), Selimović Jasim (ritam gitara) i Husejnović Hamdija (harmonika). Snimljene pjesme je otpjevao pjevač Hazre . Može se reći da su na ovim prostorima “Condori” bili među prvima koji su snimali ratne patriotske pjesme. U narednom periodu grupa snima još četiri patriotske pjesme a najslušanija je bila “Sto sedma brigada” . Grupa tada postaje i vojno-instrumentalni sastav 107. brigade. U tom periodu imali su sastav: Vehid, Nedžad, Dževad, Škoro i Hazre , a pomenuti članovi su istovremeno bili i članovi vojnih jedinica. U tom periodu grupa je svirala preko 60 svirki za vojnike.

Vrijedno je pomena da grupa svira 1993. godine na postrojavanju 107. brigade u Biberovom Polju, kada je počasni gost bio predsjednik Alija Izetbegović. Ratne 1994. grupa počinje svirati u restoranu “Mimoza” u Bosanskoj Bijeloj u sastavu: Ramiza Novalić (pjevačica), Hazre, Nedžad, Dževad, Vehid i Škoro , gdje gostuju sa prekidima do kraja rata.
Krajem 1994. godine dolazi do zamjene dva člana benda. Umjesto Škore dolazi Azur Čobo (harmonika i klavijatura), a umjesto Ramize dolazi Amela Malkić .Energijom i znanjem novih članova grupa “Condor” doživljava preporod i veliku popularnost pa uskoro cijela Bosna zna za nju. Znanjem i kvalitetom profesora Azura Čobe muzika biva drastično obogaćena, pa su mnogi ugledni muzičari bili česti gosti na svirkama “Condora”. U poslijeratnom vremenu grupa ostaje u istom sastavu i osvaja sve kafane gdje su gostovali. Bili su najtraženiji i najskuplji bend takve vrste muzike na Tuzlanskom kantonu.

Posebno treba izdvojiti gostovanje u restoranima “Orhideja” i “1+5” u Gradačcu, gdje su od 1996. godine do 2000. godine dupke punili ove restorane i obilježili to vrijeme svojim muziciranjem. Cijeli bend, a pogotovo pjevači Hazre i Amela, kao i harmonikaš Čobo , doživljavaju veliku popularnost. Pozivi za gostovanje su stizali sa svih strana pa čak i drugih država. Nažalost, 1999. godine već počinje razilazak članova grupe. Mada su novi članovi valjano zamijenili stare (Avdo, Nedžad, Denis) , odlaskom Hazreta u samostalne profesionalne vode 2002. godine, nastupi postaju rjeđi. Od sastava iz ratnog perioda jedini aktivni član danas je Dževad. Na kraju recimo da je grupa “Condor” muzički snažno obilježila osamdesete i devedesete godine muzičke scene Gradačca i Tuzlanskog kantona.

Govorći o muzičkoj grupi „Condor“ spomenuli smo ulogu harmonikaša i klavijaturiste Čobo Azura , a sada recimo nešto više o njemu kao samostalnom muzičaru.
Prije svega recimo da je to naš sugrađanin koji se muzikom počinje baviti kao sedmogodišnjak, kada su mu roditelji kupili prvu klavirsku harmoniku. Uporedo s osnovnom školom upisuje Nižu muzičku školu u klasi nastavnika Mileta Stjepanovića . Pored redovne nastave u muzičkoj školi u Gradačcu, od 1985.god. znanje stiče i u Srbiji u klasi prof. Pere Trivkovića i maestra Ljubiše Pavkovića (šef orkestra RTV Srbije). Prvi značajniji solistički uspjeh postiže 1988. godine na takmičenju mladih harmonikaša Jugoslavije, osvojivši prvo mjesto u kategoriji “mlađih juniora”.

Na poziv tadašnjeg muzičkog urednika TVSA Jurice Malisa, 1989.godine, po prvi put se predstavlja u muzičkom serijalu kao najmlađi harmonikaš-solista iz Gradačca. Doprinos muzičkoj umjetnosti svoga grada kao klavirista dao je izvodeći po prvi put evergreen muziku na gradini u “Art Clubu” kroz muzičko-poetske večeri (dvoriste Radio Gradačca – ispod sahat-kule) Odlučivši svoju karijeru u cijelosti posvetiti muzici, Čobo odlazi u Tuzlu gdje završava srednju muzičku školu u klasi prof. Nurfete Hasanović , a potom i opšti odsjek muzičke akademije. Krajem 1994. godine Azur Čobo (harmonika i klavijatura) počinje saradnju sa grupom “Condor”.
Njegovom energijom grupa se preporodila i doživjela veliku popularnost. Sa Čobom su Condori bili među najtraženijim bandovima u BiH. Pozivi za gostovanje stizali su i iz drugih država. Ozbiljnije audio snimke nekih gradačačkih bendova uradili su članovi orkestra Condor uz Azura Čobu kao solistu harmonikaša.
Svoje prve aranžmane Čobo počinje da piše 1996. godine kada objavljuje i brošuru “Muzika harmonike” , kao udžbenik za edukaciju mladih harmonikaša prilagođen instrumentalistima početnicima. Azur tada formira i prvi orkestar harmonika, sastavljen od učenika osnovne i srednje muzičke škole svih uzrasta u Tuzli, Gradačcu i Srebreniku. Orkestar harmonika nije bio nezapažen jer je već na prvim javnim nastupima pokazao interesovanje javnosti i kroz osvajanje značajnih nagrada na području TK ali i i cijele BiH. U to se vrijeme uključuje i u neke arhivske projekte na RTV BiH u cilju očuvanja identiteta NMT i sevdalinke.

Godine 1997. Čobo Azur osvaja titulu „Prva harmonika Bosne i Hercegovine“ u kategoriji harmonikaša seniora. Baveći se uveliko estradnim, aranžerskim i studijskim radom nezaobilazna je bila i njegova saradnja sa istaknutim pjevačima BiH muzičke scene kao što su: Nedžad Salković, Muhamed Mujkanović, Hasiba Agić, Hanka Paldum, Enes Begović, Rizo Hamdović, Šekib Mujanović ,a kao harmonikaš i aranžer ostvario je izuzetno plodnu suradnju sa (rahmetli) Mehom Puzićem.

Inače, Azur je zaposlen muzičkoj školi u Gradačcu kao rukovodilac grupne nastave, a radi i u OŠ Hasan Kikić. Rukovodilac je Kantonalnog Aktiva prof. i nastavnika Muzičke kulture, a radi i kao spoljni saradnik – solistana u studiju BHRT.
U slobodno vrijeme Azur rukovodi „Orkestrom harmonika u Gradačcu“ koji je već godinama sinonim za muzičku umjetnost grada Gradačca i vrijedno podučava gradačačku omladinu muzičkim vrijednostima.

Svima je već poznato da je Čobo Azur veliki borac za afirmaciju i opstanak tradicionalne vrijednosti „živog instrumenta“ kao što je harmonika i očuvanja sevdalinke kao autothtonog bosanskog brenda. Taj častan poziv i zahtjevnu ulogu on nastavlja na radu istaknutih muzičara i pedagoga kao što su: Safet Bahic, Ivo Ungaro, Anto Mihaljević, Tomo Budimović, Šemnun Šime Sitarević, Mile i Stjepan Stjepanović te Asim Horozić, koji su odškolovali generacije mladića i djevojaka u plemenitoj vještini muziciranja.
Zahvaljujući njima Gradačac je veoma muzikalan grad, grad umjetnosti.

U tom muzikalnom gradu, 80-ih godina pojavljuje se i pjevač Zijad Klopić . Muzikom se je počeo baviti još u srednjoj školi, a njegova porodica je odavno bila poznata po dobrim pjevačima i muzičarima pa je Zijad samo nastavio tu tradiciju.

Nakon mladalačkih nastupa sa lokalnim sviračima, svoj prvi album pod nazivom “Zašto si lagala” objavio je 1991. godine. Početak rata za nezavisnost BiH 1992. godine zadesio ga je u Njemačkoj. Tamo Zijad upoznaje hitmejkera, poznatog gitaristu i kompozitora, Ibru Mangafića . Od tog dana Klopićeva karijera kreće uzlaznom putanjom. Tada počinje i njegova saradnja sa izdavačkom kućom “Nimfa Sound” za koju je snimio još tri albuma. Zijadov album “Gorimo od ljubavi” iz 2000. godine bio je još jedna potvrda njegovog ozbiljnog rada na estradi. Taj nosač zvuka ostvario je dva izdanja – jedno za tržište EU, a drugo za područje bivših jugoslovenskih republika. Zijad nastavlja karijeru saradnjom sa izdavačkom kućom “Renome” iz Bijeljine. Mnogo Klopićevih pjesama njegova publika čuva u fonotekama a mnoge se još slušaju i na radiju i u restoranima širom EU. To su na primjer: “Zašto si lagala”, “Gorimo od ljubavi”, “Grade moj”, “Mejra”, “Daleko je Bosna” i dr. Od 1998. godine Zijad živi u Austriji.

Krečući se kroz ovaj muzički vremeplov treba da se prisjetimo i benda “Vitamin C” . Bend je osnovan je 1987. godine u Gradačcu sa postavom: Siniša Kozeljac (solo gitara), Edo Soldin (ritam gitara), Njegoslav Lazić (vokal), Davor Kristić (klavijature) Pantelija (bubnjevi) i Kukuruzović Vedad (bass gitara) . Bili su inspirisani muzikom U2 i tadašnjim jugoslovenskim pop bendovima i muzičarima. Svirali su u to vrijeme moderan pop-rock zvuk i bavili se autorskim radom. Tekstove i melodiju pisao je Njegoslav Lazić, a melodije i aranžman pisali su Edo Soldin i Davor Kristić. Prvu godinu rada su uglavnom vježbali i nastupali na rođendanima i privatnim žurkama. Prvi javni nastup svirali su kao predgrupa u gradačačkoj “Skenderiji” na koncertu “Nemoguće vruće” 1988. godine. A takođe su imali zapažen nastup kao predgrupa modričko-gradačačkoj grupi “Oktopod” u istoj dvorani, iste godine, kada im je kao bubnjar gostovao Senad Berbić iz “Oktopoda” .

U dva navrata snimali su svoje pjesme u studiju u Zagrebu. Godine 1988. snimali su pod imenom “Vitamin C”. Tada su već grupu napustili Kozeljac i Kukuruzović zbog obaveza na studijama. A 1989. godine odlaze ponovo u studio u Zagreb kao “Orient Express”, kada im se pridružio Dinko Delić kao solo gitarista, aranžer i producent. Delićevo iskustvo i instrumentalno umijeće mnogo je značilo za zvuk benda i pomjerilo zvučnu sliku prema blues i country stilu. Tada je kraće vrijeme sa bandom bass svirao i Marko Leutar . Ova grupa bila je omiljena kod gradačačke mladeži i njihove pjesme rado su bile slušane po kafićima i na Radio Gradačcu. Bend prestaje sa radom početkom ‘90-ih kada Lazić odlazi u Njemačku, Kristić u Zagreb, a Soldin na odsluženje vojnog roka.

“Jimmy Joyce Rols Royce Band” osnovao je 2005. godine gradačački gitarista i kantautor Edin Muftić. Ali počeci benda sežu mnogo ranije. Krajem ‘80-ih Muhamed Avdičevići njegov rođak iz Doboja po imenu Mehmed, zajedno sa Abduselamom Batom Abdulahovićem osnovali su garažnu grupu u želji da se vježba i usavršava sviračko znanje. Bato je već imao malo iskustva kao bubnjar jer je odlazio kod Dragana Radaka da uči bubnjeve. Radak je u to vrijeme već svirao u mnogim tezgaroškim bendovima po igrankama i motorijadama i bio poznat kao dobar bubnjar. Muhamed je našao neki stari Amati bubanj u Špionici i oformili su bend kod Muhameda u podrumu porodične kuće u Svircu. Svirali su uglavnom domaće “stvari” starije generacije, ali sa željom da osvježe repertoar. Nakon nekog vremena pridružio im se Edin Muftić Hogar kao gitarista i vokal. Iako nisu imali javne nastupe, već su se družili i svirali za svoju dušu, održali su kontinuitet. Vremenom je Abduselam kupio bolje bubnjeve i počeli su svirati pjesme koje je Edo Muftić skladao. Repertoar je bio svjež a oprema sve bolja i modernija. U to vrijeme bend je napustio Mehmed, ali se pridružio Mirza Softić na bassu. Nažalost, zbog privatnih obaveza članova bend uskoro prestaje postojati u ovom sastavu, a Edo Muftić kasnije okuplja novu ekipu gdje je Bato Abdulahović povremeno svirao kao bubnjar. Nakon rata ‘90-ih, Abdulahović i Muftić su se aktivno bavili DJ nastupima i učestvovali u nastajanju gradačačke techno i elektronske muzike, skupa sa Fedžadom Mulaomerovićem i Edinom Soldijem . Dakle, nakon tog DJ perioda Edo Muftić, 2005. godine, pokreće sastav sa imenom “Jimmy Joyce Rols Royce Band”. U prvoj fazi rada sa njim su svirali Edin Soldin (gitara), Edina Vosanović (klavijature, vokal) i Sanjin Vosanović (bass) .

Nakon kraćeg vježbanja, 2006. godine, uključili su se u internacionalni projekat Balkan Invasion koji je značio zajednički rad mladih muzičara iz Škotske i sa Balkana. U saradnji sa Visiting Arts Creative Collaborations muzičari su dolazili iz grupa: “Orkestra Del Sol”, “Scottish Hobo Society”, “Danseizure”, “Greenman Bluegrass Boys” i, naravno, “Jimmy Joyce Rolls Royce Band” iz Bosne i Hercegovine. U mješovitim ekipama mladi umjetnici su interaktivno svirali spoj muzičkih elemenata elektronske muzike, sevdaha, škotskog folka, hip-hopa i rocka. Tako nastali materijal izvodili su u Edinburghu, Londonu i Glasgowu.

Jedna od tih session grupa bila je u sastavu: Edin Mutfić (harmonika, gitara i vokal), Edina Vosanović (piano i vokal), Sanjin Vosanović (bass i gitara), Edo Soldin (električna gitara), Marcus Britton (kornet truba), Olivia Furness (tenor saksofon), Dan Gorman (harmonijum, sintisajzer i udaraljke), Mikel Krumins (ritmovi i rime), Jack Richold (violina i vokal), Stephen Patterson (konge i udaraljke), Haley Beavis (vokal) i Miroslav Mitrović (riječi) . Na koncertima koje su održali snimljen je tonski zapis pa izdat na posebnom EP (4 track) nosaču zvuka.

Po povratku u Gradačac, Edin Muftić je pozvao na saradnju Dinka Delića želeći da Dinkovo iskustvo u sviranju gitare, aranžiranju i produciranju zvuka iskoristi kao pojačanje. Pripremali su nastup na Zelenkovac Jazz Festu blizu jezera Balkana kod Mrkonjić Grada . Vježbali su u Edinovoj kući u Gradačcu i u avgustu 2006. godine svirali u Zelenkovcu. Sa Muftićem, Vosanovićima i Dinkom nastupio je i Mahir Bostandžija (bubanj) iz Sarajeva. Edinove pjesme, inače bogate harmonijom, bile su ispunjene blues, funk i jazz elementima, a tekstovi su bili pjevani na engleskom jeziku. Muziciranje “Jimmy Joyce Rolls Royce Banda” bilo je vrlo zapaženo i u inostranstvu i u BiH. Nažalost, iz privatnih razloga Edin je napustio muziku i raspustio band početkom 2007. godine.

Baš kao što se u životu dešava, tako i na muzičkoj sceni. Jedni umiru, a drugi se rađaju. Danas u Gradačcu imamo neke nove klince i muzičke bendove koji uveseljavaju sadašnju generaciju, ali i ponekog od starijih zaljubljenika lijepe pjesme i zvuka muzičkih instrumenata od harmonike do klavijature – od mandoline do gitare.

Na kraju ove priče još jednom se želim zahvaliti svom prijatelju, profesoru i muzičaru Dinku Deliću, koji je uradio najveći dio posla kako bi ova priča postala svojevrstan dokument o muzičkoj sceni Gradačca iz vremena u kojem nacionalizam nije bio ničija profesija. Zahvaljujem se i svima drugim koji su mi pomogli da njen sadržaj bude bogat sa podacima i prelijepim fotografijama, a u prvom redu: Zlatanu Peleševiću, Nurdinu (Pikiju) Kikiću, Ivanu Mihaljeviću, Željku Bošnjaku, Džavidu Pamukoviću, Zijadu Klopiću, Hazretu Udvinčiću, Edi Mulabdiću, Azuru Čobi i još mnogim drugim. Ujedno izražavam žaljenje što nisam dobio tražene podatke i informacije za još nekoliko muzičkih ličnosti i bendova koji su ostali nepomenuti. Takođe mi je žao što nisam uspio prikupiti podatke ni o brojnim izvođačima gradačačke DJ scene. Tu je trebalo ispričati priču o: Hamiću Tipuri, Vesi Cvjetinoviću i Slobodanu Gariću, Fuadu Begoviću, Miletu Bakoviću, Dušanu Mitroviću Pišti, Goranu Švaljugi Đulbegoviću, Vladimiru Radiću Vlajki, Bojanu Bahiću Bokiju, Darku Mičiću i Dževadu Topčagiću Landri, Musi Deliću, Šemsi Ramiću i Nikoli Stojčeviću, Abduselamu Bati Abdulahoviću, Edinu Soldiju, Edinu Muftiću Hogaru, Fedžadu Mulaomeroviću i dr. Nadam se da će to uraditi neko od budućih pokoljenja i na taj način otrgnuti mnoge fragmente naše mladosti od zaborava.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Bogata muzicka scena ,ti si to tako dobro poslozio, opisao ,potkrijepio fotografijama ,vratio mlade dane ,sjecanja ,posjetio na uspjesne muzicare. Divno Mirza ,trebalo je dosta vremena ,truda da bi sve ovo napisao ,cestitam ti . Ti si najbolji ambasador Gradacca !!

Komentariši