Već duže vrijeme razmišljam kako da započnem pripovijedanje o jednoj ljudskoj veličini kao sto je bio Hans Weys. Kako napisati priču o posebnom čovjeku koji je imao čudnu sudbinu i neku svoju strašnu tajnu koju je nosio još iz Drugog svjetskog rata, iz logora Jasenovac.
Nimalo lak posao, ali ipak krenimo od nekog, meni poznatog početka. Hans Weys je bio Jevrej, rođen 1914. godine u Beču. Otac mu se zvao Otto, a ime majke mi nije poznato. U naš Gerdačac je prvi puta došao aprila 1947. godine. Prije toga bio je u Zenici. Bilo je to doba kad se državnim dekretima distribuirao odgovarajući kadar. Hans je bio magistar farmacije i kao takav raspoređen je za apotekara gradačačke apoteke. Da ova priča ne bi išla isuviše brzo zastanimo malo i recimo ko je sve od apotekara u Gradačcu bio prije nego je došao Hans Weys. Nije ih bilo puno. Prvi apoptekar u Gradačac je došao za vrijeme austrougarske vlasti. Bio je Slovak i zvao se Mihael Hodža. Ovo prezime mu sigurno nije bilo pravo i pretpostavlja se da ga je uzeo kako bi bio pristupačniji narodu koji je nekoliko stotina godina proveo u Osmanskom carstvu. Kako su tadašnji prihodi apotekara bili mali, većina njih se bavila dodatnim poslovima. Tako je ovaj apotekar imao pecaru rakije u naselju koje će po toj pecari dobiti i ime Rakija. Radio je u Gradačcu sve do 1920. godine, kada se vrača u Slovačku, a njegovu apoteku preuzima Jevrej Artur Kraus. Po izbijanju Drugog svjetskog rata Artur Kraus odlazi u partizane, a apoteku preuzima Nijemac Vajlshrog. Po završetku Drugog svjetskog rata Vajlsrhog je protjeran, a apoteka prelazi u državno vlasništvo. I tada dolazi čovjek iz naše priče po imenu Hans Weys. Bilo je to 1946. godine. Došao je sam, bez roda i poroda.
Došao je sa tugom u srcu zbog onoga što je preživio u logoru Jasenovac, ali sa voljom, ljubavlju i znanjem apotekarskog poziva. Preuzeo je rukovođenje gradskom apotekom u vrijeme kad su se mnogi lijekovi prema receptima ljekara pravili u apotekama. Sa njim je godinama radila apotekarska pomoćnica Čolić Ajša. Bili su tandem za pamćenje. Apoteka je bila zasebna opštinska jedinica sve do 1960. godine, kada je prešla u sastav Doma zdravlja. Sedamdesetih godina dolazi još jedan dipl. farmaceut, Palestinac po imenu Mustafa Ugabi. Ubrzo pristiže i dipl. farmaceut Suada Muratović, kao i dipl. farmaceut Ljerka Ilinčić. Nedugo poslije toga, odnosno januara 1976. godine, sa navršenih četrdeset godina radnog staža i trideset godina provedenih u Gradačcu odlazi u penziju Hans Weys. Dom zdravlja mu je napravio ispraćaj dostojan čovjeku i zdravstvenom radniku kojeg su svi u gradu cijenili i poštovali. Te godine, sve do mjeseca oktobra stari Hans je šetao gradačačkom čaršijom i parkom ispod kule Zmaja od Bosne, a onda spakovao stvari i odluči da svoje stare dane, opet bez roda i poroda, provede u staračkom domu Lavoslav Schwarz, vlasništvo židovske zajednice u Zagrebu. Tužan je bio njegov rastanak od grada i ljudi koje iskreno zavolio.
Svom dugogodišnjem stanodavcu Mati, gradačačkom matičaru, ostavio je novu termoakumulacionu peć br.6, a njegovoj kćeri Mirjani bogatu biblioteku i magmnetofon sa gramofonom. I svojoj domaćici Mandi, kod koje se godinama hranio, poklonio je novu mašinu za pranje veša. Takvu mašinu poklonio je i svojoj pomoćnici Ajši koja mu je cijelo vrijeme bila desna ruka u apoteci.
Na dan svog odlaska kupio je dvadeset bombonjera i pred gradskim parkom, držeći ih u naramku, darovao onim građanima koji su u tom trenutku naišli pored njega. To je bilo poslednje opraštanje starog Hansa od voljenog grada i njegovih ljudi koje je tri decenije nesebično liječio.
Od tada gradačački park je ostao pust za jedno viđenje, za jednog neumornog šetača koji se nikada nije odvajao od knjige i prirode.
Umro je, ali na žalost ne znam kada, baš kao što ne znam da li iko posjećuje njegov grob.
Jedino što znam je to, da je poslije Hansovog odlaska iz Gradačca ubrzo otišao i apotekar Mustafa Ugabi. Vratio se u svoju Palestinu vodeći sa sobom i jednu našu sugrađanku koju je prethodno oženio.
Od tada u apoteku su pristizali farmaceuti nove generacije. Bili su to: Muftić Biljana, Bajramović Hidajeta, Tokić Sejfudin, Osmanlić Indira, Hanić Maksida i Sahačić Sretenka. Poslije rata pristže i Topčagić Selma.
To je doba kada se masovno počinju otvarati privatne apoteke.
O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević
Baš mi je lipo sila priča o Hansu. Lip čovik, fino se je sitit tako nekoga ko je bija tu među nama, sa svojin životon i svojon pričon.
zadivljen sam , svaka čast
vrlo, vrlo lijepa priča 🙂
Divna prica ,lijepo ispricana.
Možda si i jedini koji o ovim ljudima tvog zavičaja pišeš i zato ti pripada Njegova nagrada. Napravit ću jednu digresiju kada je u pitanju prezime Mihaila: Hodža. To je njegovo prezime. I sigurno ga nije mijenjao, jer nije bilo ni razloga. Slovačka je bila sa Mađarskom u sastavu onog Islamskog komonvelta u kome je bila i Bosna. U Slovačkoj su živjeli autohtoni muslimani Slovaci. Katolici su, progoneći muslimane, taj dio Evrope podvrgli pod svoju vlast, a oni žiteljikoji su ostali, a bili muslimani morali su se prevjeriti. Mnogi su zadržali svoja prezimena pa je vjerovatno i Mihail zadržao. Da te potsjeti i na Austrijskog poginulog desničara Hajdera i on je ima orijentalno prezime.
Mirza, ova povijest, o kojoj pišem ne izučava se u školama iz razno raznih razloga, te, kako nije bilo informacija o tome, mi i neznamo ništa.
Dobri čovjek Hans Weiss. On je bio pravi magistar farmacije. Pravio je mnoge lijekove od različitih supstanci. Znao bi reći, “dođite za 15 minuta, biće gotovo”. Meni je nekoliko puta pravio razne kreme za kožu da ukloni otoke od ujeda insekata. Ovi današnji farmaceuti su piljari, prodaju ono što drugi naprave I još se kurče.Drago mi je I što si objavio I sliku mog babe. Baš je bio lijep čovjek.
Uradak je vrlo lijep, pa i značajan.Osim ilustrativnog prikaza razvoja našeg Grada priča doslovno pokazuje nadmoć prirodnog nad društvenim zakonima.Naime, Jevrej i Palestinac, zajedno u istoj misiji, bez fraza o “suživotu” i glupih teza o sukobu civilizacija.Svaka čast Jevreju i Palestincu, našim sugrađanima. Natavno i tebi, Mirza.
Osman Novalić