BRAČNI PAR ANGELA I MILIVOJE KUNCE




Onaj ko se odluči pisasti o ljudima preuzima na sebe vekliku odgovornost da ono što napiše bude istinito i argumentovano. Sam izbor ljudi o kojima neko piše je njegova lična stvar i procjena da su oni zaslužni njihovog pomena. To nikako ne znači da neki ljudi nisu više zaslužniji i o n jima će vjerovatno pisati neko drugi. Moje današnje pisanje biće posvećeno bračnom paru Angele i Milivoja Kunce, sa posebnim osvrtom na rad i djelo Agele Kunce.

Zato ovu priču poćnimo sa odgovorom na pitanje ko je bila Angela Kunce, po čijem se je imenu dugo godina zvalo dječije obdanište u Gradačcu. Prije svega recimo da je Angelino djevojačko prezime bilo Klun i da je rođena 1913. godine u Ribnici koja se nalazi u jugoistočnom dijelu Slovenije. U Gradačac je došla 1941. godine da bi u to ratno vrijeme radila kao prosvjetni radnik matematike i biologije u tadašnjoj Građanskoj školi trgovačkog smjera. Bila je to škola u koju su se upisivila djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Treba znati da u to vrijeme još nije bilo pune osmogodišnje škole. Za vrijeme rata Angela je cijelo vrijeme bila pristalica i saradnik Narodno Oslobodilačke Borbe. Odmah po završetku rata u Gradačcu se osniva Niža Realna gimnazija u trajanju od tri godine, u koju su se takođe upisivala djeca poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole. Školske 1951/52 godine u Gradačcu se po prvi puta otvara puna Gimnazja kao srednja škola u trajanju od četiri godine. U nju su se mogla upisivati djeca koja su završila Nižu Realnu Gimnaziju kao i djeca koja će kasnije završavati osnovnu školu u trajanju od osam godina. Za njeno osnivanje i daljni razvoj, između ostalih, najzaslužnija je i naša Angela Kunce, koja postaje i njen direktor. Škola dobiva ime po književniku Hasanu Kikiću, a njegova bista se postavlja u dijelu poluokruglog dvorišta ispred škole. Bista je rad vajara Mirka Ostoje, a spomenik zajedno sa bistom otkrio je književnik Ivo Andrić. Iz tog vremena potiče i njegova poznata rečenica „Ovdje se morao roditi pjesnik“ , koju je izrekao na zidinama Gradine odakle je gledao panoramu grada okićenu probeharalim vočnjacima.

No, vratimo se Angeli i recimo kako je bila vrlo zahtjevna i kritična osoba. Od svih i svakog je tražila rad i punu odgovornost za vlastita djela. Tražila je perfekciju i meliorizam u svemu, što je bilo u skladu sa prirodom društva koje se gradilo poslije 1945. godine. Niko od Angele nije dobivao samo komplimente. Svakom je otvoreno kazivala svoja mišljenja, a to su velikim djelom bile kritičke opaske i ocjene. Međutim ko ju je bolje poznavao znao je da to nije bio rezultat njene zle namjere ili puke strasti da protivuriječi, već odraz njene velike odgovornosti i odanosti prema istinama u koje je vjerovala, zabrinutosti za svakodnevni napredak, kao i poštovanje prema onima koji su tražili njeno mišljenje.
Razgovarala je sa roditeljima svojih učenika otvoreno i kritično. Interesantno je da joj ovi nisu zamjerili, što je kod mnogih roditelja inače česta pojava. Na protiv! Oni su prihvatali ono što im ona kaže i vjerovali da drugačije ne može biti. Između njih stvorilo se jedno ogromno povjerenje i obostrano poštivanje.

Udala se za ing. agronomije Milivoja Kunca, čovjeka koji je rođen 1912. godine u Sisku, Republika Hrvatska. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio je na Poljoprivrednom dobru koje se zvalao „Petar Mrkonjić“ u Modrići (Filomena), a kasnije Dr. Mujbegović. Kao simpatizer NOR-a bio je uhapšen od strane Nijemaca i odveden u logor. U poslijeratnom periodu sudbina ga je dovela u Gradacac gdje je upoznao Angelu i s njom se oženio.

Zajedno sa Angelom jedno vrijeme je radio kao profesor u Gimnaziji i bezgranično je vjerovao u preporoditeljsku moć obrazovanja i nauke. Oboje su vjerovali da je završetkom Drugog svjetskog rata oslobođen prostor za opšti progres tadašnjeg društva čiji je kruncijalni dio bilo školovanje ljudi i prodor nauke u život. Pripadali su vremenu koje je vjerovalo da će samo naučni pogled na svijet i stručnost donijeti preporod zemlji i narodu. Zato su oni svoj poziv prosvjetnih radnika doživljavali kao vrlo odgovornu zadaću i uzvišenu misiju, kojoj se mora dosljedno i istrajno služiti.

Ovozemaljski kraj bračnog para Kunce bio je veličanstven po svojoj dirljivoj jednostavnosti i neposrednosti. Angela je umrla iznenadno i prerano 1968. godine u 55. godini života. Da je tako duboko urasla u gradačačku sredinu, vidjelo se i po njenoj veličanstvenoj sahrani kakvu Gradačac nije zapamtio. Grad je bio tijesan da primi sve one koji su željeli da prisustvuju. Dok je čelo pogrebne povorke ulazio u gradsko groblje njen kraj se još nalazio na aleji u dijelu Varoši. Bilo je razumljivo što su na tu sahranu došli njeni mnogobrojni đaci, kolege iz prosvjete, prijatelji i saradnici, ali je zapaženo kako su se tu našle i stare nene iz gradskih mahala koje inače rijetko iz kuće izlaze. I one su se osjetile pozvanim da dođu i isprate najvoljeniju prosvjetnu radnicu toga vremena. Sahrana je prerasla u masovan izliv ljubavi i pijeteta prema jednom pokojniku koji je rođen u dalekom nepoznatom kraju i koji živima ne ostavlja nikakva materijalna bogatstva, već samo dobar obrazac života i znanje koje je prenijela na mlade.

Pošto nisu imali potomaka Milivoj je ostao sam. Punih 28 godina hranio se u kući Mate Jurića, u istoj onoj kući u kojoj je stari apotekar Hans Weyss živio trideset godina. Milivoj je radio sve do penzionisanja, a potom gradskim vlastima predao ključeve porodičnog stana. Gradskoj biblioteci poklonio je svoju i Angelinu biblioteku od oko 4.500 knjiga. Smatrao je to svojom ljudskom obavezom. Povukao se u dom za stara lica u Đakovu, gdje je dočekao i smrt. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je u Gradačcu pored svoje Angele.

Neka ova priča bar za trenutak vrati sjećanja na postojanje bračnog para Angele i Milivoja Kunce.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

3 komentara

  1. LIjepa I dobro napisana priča.
    Šta mu znači ovaj gost. ja hoću da znam ko komentariše.
    Jednom u osmom razredu, u onoj školi i.g.kovačić, ja sjedio u prvoj klupi u redu do prozora. A Angela držala čas matematike, meni bilo dosadno, pričala o nekim jedndažbama, a ja to znao. Tako dosađujućise ja gledao kroz prozor na Luku I škljocao olovkom. Kad je ona dreknula, mi smo se svi ukočili, a ona će meni, “jesi ti Mujiču došao da učiš ili da gledaš kroz prozor I još da me nerviraš s tom olovkom”.Ja sam već bio ustao I šutim, a ona će nakon duge stanke, ” sjedi I da te više ne čujem”. Nisam nikad vise škljocao s olovkom.

  2. gosp.Mirza,

    večeras sam posjetila Vaš blog i čitala Vaše priče.
    Inače sam fascinirana osobama koje istražuju i pišu o ličnostima i događajima iz svog okruženja, ili grada/mjesta u kom žive, da ostanu zapisi –
    – da se ne zaboravi.., da ostanu zapisi za historiju.

    Jer, kao što reče kroničar Mula Mustafa Bašeskija: “Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje”.

    .. Moji komplimenti Vama.

Komentariši