VERA I RUDOLF MLAČ



Vera i Rudolf Mlač doselili su u Gradačac 1958. godine. Svoju radnu aktivnost proveli su u Gimnaziji „Hasan Kikić“, osnovnoj školi poznatoj po nazivu „Crvena škola“ i u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu. Vera je predavala francuski, ruski i njemački jezik, a Rudolf fizičko i tehničko vaspitanje. Vera (Malašenko) Mlač je rođena 12. aprila 1920. godine u Rusiji, Simferopolj na Krimu. Bila je šestomjesečna beba kada su zbog revolucionarnih događaja u Rusiji njeni roditelji izbjegli sa Krima u Srbiju. Rudolf Mlač je rođen 18. maja 1915. godine u Solkanu kod Nove Gorice u Sloveniji. I on je izbjegao zbog ratnih događanja i rastućeg italijanskog fašizma u tadašnjoj Sloveniji.

Sa Verom se sreo i upoznao u Zrenjaninu. Radili su zajedno na željeznici. Godine 1945. rodio im se sin Aleksandar (Saša) . Poslije završetka Drugog svjetskog rata premješteni su u Novi Sad, a potom u Sarajevo, odnosno u Vogošću gdje je bilo sjedište Više škole koja se zvala Željeznički tehnikum. Dvije godine kasnije, tačnije 1947. godine zajedno sa tom školom prebačeni su u Pulu. Pula je u to vrijeme, odnosno nakon odlaska Italijana, bila skoro prazan grad koji je naselilo nekoliko hiljada đaka Tehnikuma iz cijele Jugoslavije.

Škola željezničkog tehnikuma u Puli se ukida 1952. godine i bračni par Mlač se, kao bosanski kadar, rasporedjuje u Bos Petrovac, u Nižu realnu gimnaziju. Iz Bos. Petrovca odlaze u Piskavicu kod Banja Luke, a 1958. godine se javljaju na raspisani konkurs gradačačke Gimnazije i osmogodišnje škole koja se popularno zvala Crvena škola.

Šta reči o ženi koja je govorila tri jezika. Ja je pamtim iz osmogodišnje škole kao svoju nastavnicu ruskog jezika. Bila je stroga, ali veoma pravedna nastavnica. Gramatika ruskog jezika nije nimalo jednostavna, ali ona je bila strpljiva i uporna u nastojanju da učenici prvo nauče gramatiku koja je osnov pravilnog izgovora. I danas se sjećam školske table sa gramatičkim pravilima ispisanih njenom rukom. Pored ruskog, posebno je voljela francuski jezik, a ljubav prema tome jeziku prenijela je i na učenika gradačačke gimnazije, kasnije poznatog književnika Mirka Marijanovića.
U privatnom životu, poput mnogih drugih žena, bila je domaćica i majka. U slobodno vrijeme besprijekorno je radila vilerove goblene, heklala zavjese i stoljnake. Ali ne samo to. U mladosti je svirala klavir i satima sjedila rješavajući matematičke probleme.

Rudolf je bio nastavnik fizičkog vaspitanja i odmah po dolasku u Crvenu školu preduzeo je aktivnosti na uredjenju školskog dvorišta kao sportskog terena. Kao sportski radnik i naročito je bio aktivan u tadašnjem sportskom društvu pod nazivom DTV „Partizan“. Gimnastika mu je bila uža specijalnost, a tu ljubav je prenio i na Vladimira Peleksića, zvanog Keke, koji će kasnije postati trener gimnastičarske reprezentacije tadašnje Jugoslavije.


Malo je ljudi u Gradačcu znalo za njegov hobi kojim se bavio za vrijeme slobodnog vremena kod svoje kuće. Bio je to duborez u drvetu kojim se Rudolf počeo baviti iz radoznalosti. Mnoštvo je izrezbarenih slika i raznih predmeta u drvetu koji su krasili njihov stan. Posebne vrijednosti bila je jedna stalaža za knjige koja je imala prostore za radio i TV aparat. Svom sinu Saši napravio je krasne skije koje su ostale za pamćenje.
Njegova velika ljubav bio je legendarni automobil sa popularnim nazivom „Folcika“.
Poslije svake vožnje Folcika je obavezno bio opran i smješten u drvenu garažu koju je porodica Mlač imala u dvorištu iza zgrade. Zimi nije nikada vožen. Čak šta više, sa njega su skidani točkovi i poturani drveni kladići na kojima je Folcika prezimljavao zimu. Subotom bi Rudi (tako smo ga zvali od milja) oblačio bijelu košulju i odijelo. Tako obučen satima je bio u garaži, brisao prašinu sa njega, sjedio u njemu i slušao vijesti. Uživao je u svom malom svijetu koji je čitav stao u njegovog Folciku.

Nedjeljom je sa suprugom Verom izlazio u šetnju. Oboje su bili zaljubljenici gradačačke aleje. Pout mladih parova brojali su kestenove i rukama dodirivali njihove spuštene grane. Na Varoši bi skrenuli prema jezeru „Hazna“, obišli bi ga asfaltnim putem i uskom stazom koja je vodila prema izvorištu „Točak“. Prošli bi kroz mahalu „Svirac“, spustili se pored stare Gradine Husein kapetana Gradaščevića i zaputili prema svom stanu koji je bio u strogom centru grada. Iako su se družili sa mnogim našim sugrađanima, posebni prijatelji su im bili Ivo i Ljudmila Ungaro, Mehmed Kovačević, susjedi Ivica Bule i Šadići, a naročito Anto i Jelena Valić.


Kako život nije vječan, tako su umrli i naši sugrađani Vera i Rudolf. Prvo je umrla Vera i to nakon teške bolesti 1979. godine. Rudolf je jedno vrijeme živio sam, a poslije se oženio sa Andjom Simić iz Skugrića. Sa njom je za vrijeme poslednjeg rata boravio u Srebreniku, a zatim u Ljubljani. U Gradačac se vratio 1999. godine, a već naredne 2000. godine je umro.


Sahranjen je u Gradačcu pored svoje Vere, a njihov grob posjećuje sin Aleksandar, koji živi u Sloveniji. Povremeno navraća u Gradačac, u stan kojeg je naslijedio od svojih roditelja. Godine 2014. imao sam priliku da sa tim čovjekom, uz kafu posjedim u bašti Kaffe Bar Cinema. Zahvaljujući njemu, iznosim većinu ovih podataka sa željom da i na ovaj način otrgnem od zaborava ove vrijedne ljude, roditelje i prijatelje,
preteče gradačačkog obrazovanja i sporta, Veru i Rudolfa Mlač

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

3 komentara

  1. Hvala ti Mirza na ovom lijepom sjećanju na moje, nase, prije svega, vaspitace, velike ljude, roditelje i onda pedagoga. Izuzetno dobro se sjeća ovih divnih ljudi, osobito nastavnice Vere koja mi je predavala ruski jesil, kojeg u principu nisam volio, bila mi je posljednje tri godine razrednica, 6, ,7 i 8 razred…Kako ruski nisam volio ( tako je dopalo moj razred da učimo ruski ,), ja sam od 5-8 razreda preko cijele godine imao 1 ( jedinicu ) ne toliko zbog lošeg znanja već što nikada nisam naučio ni jednu pjesmicu na ruskom, a bilo ih je na desetine u svakom razredu ….dotle je moja odbojnosti prema tom jeziku bila da kad me prozove da pita za ocjenu, prvo traži da izrecitujem jednu pjesmicu.iz bilo kojeg razreda, a bilo ih je i od par riječi, rečenica- dvije, ja šuti ili kažem ” neznam”, ona odmah kaže ” jedan” i ” zabiberi mi jedinicu” i traži da mi dodje majka na roditeljski ( tata mi je umro), Nekad kažem, nekad ne majci, ali kad majka dodje uvijek sam bio prisutan i ja ” elektronskom ribanju” jednom čak i u stanu nastavnice Vere ….tada je dobro ” naribalapuj majku riječima ,” vidite vi drugarice kako je on lijepo obucen, takav džemper nema ni moj Saska koji studira u Sarajevu, evo i sat vaš Pero ima, a iz ruskog 5 jedinica”…..te riječi moje nastavnice i razrednice Vere su toliko urezane u moje sjećanje i do sada sam ih izgovorio nebrojeno puta pri svakom razgovoru o stranom jeziku….I pored svega, nikad mi nije zaključila ” jedinici”, naprotiv, imala je osobinu da ocjene zaključuje sa razredom gdje sam ja uvijek ” odnijeo pobjedu i dobio dvicu”, osim jedne prilike kada je tu ” dvicu” zaključilo nastavnicko vijeće… Ja sam bio ” solidan učenik, bez ekcesa, ali ” tvrdoglav, ko magare”…..ovo moje iskustvo iz škole hoću da pokažem i potvrdim, koliki je to bio pedagog, vadpitac i ČOVJEK moja i vaša nastavnica Vera ( evo i suze mi naviru), pomislim da je kad nisam slučajno uvrijedili, a nisam, osim što sam bio tvrdoglav i pjesmice učio nisam….. Da apsurd sa ” mojim ruskim ” bude veći, kao strani jezik na fakultetu sam uzeo o polagao, to na I godini ” ruski I” i na II godini : ruski II”….. oba puta položio iz prve i dobio 7 ( sedmici)…. Ispričao sam ja ovu priču profesorici na fakultetu…..i tada sam rekao, a uvijek govorio ” da nastavnica Vera zna da sam na fakultetu položio ” njen jezik triput bi se u grobu okrenula”…… Mirno pocivaj draga moja nastavnice -majko u zemlji našoj gradacackoj……Nastavnik Rudolf – Rudi nije mi bio direktno nastavnik osim u par navrata kada je zamjenjivao drugog nastavmik- nastavnicu ili nekada kada sam bio i gimnastičkogm društvu ,”Partizan” zajedno u generaciji Josipa Šibera…..oprosti Mirza na opširnom komentaru i emocijama…..morao sam i imao ljudsku potrebi iskrenosti prema jednoj tako velikoj GROMADI pedagoga i ČČOVJEK,nastavnici GERI……Amen ….,

  2. Iskrene čestitke i po ko zna koji puta ste me iznenadili i to pozitivno, posebno, iskreno i od srca. Čestitam legendo Gradačca.
    Vi dajete izuzetnu lekciju kako se voli ovaj Grad, kako se mijenja svijet oko sebe. Mi koji smo ovdje ostali, izgleda da nam radi kažiprst i dio naše psihe zasnovana na zavidluku, nažalost, onom negativnom.
    Hvala na pouci kako se isticanjem pozitivnih vrijednosti ljudi gradi ljepša budućnost…
    Fadil

  3. Mirza, moram ti ovo napisati!
    Znas Vera Mlac je jako voljela mog oca, a i on je nju puno postovao.
    Kao dijete naraslo u Svircu sa svim onim nasim manirima, koji su onako bili karakteristicni pogotovo za Svirac, bio sam nemirnog duha i vrlo nestasan.
    Dok sam bio u osnovnoj skoli otac odluci da me natjera da idem kod Vere u stan svaki dan na prevaspitavanje i dodatno ucenje svega sto mi je tada falilo.
    Naravno da mi se to tada nije svidjalo ali mi nije bilo druge nego da prihvatim. Prvi moj dolazak je bio nezaboravan. Vera me je pustila da udjem u stan bez razgovora i samo gestom mi pokazala gdje cu da sjedem. Nije nista govorila. Napolju je bilo jako hladno a kod nje u stanu je bila neka pecica iz koje se je vidio plamen. Nije bilo tako toplo ni u stanu jer su to bile stare zgrade sa visokim stropovima pa to nije bilo tako lako ni ugrijati. Ocekivao sam da ce da pocne sa nekim pitanjima, medjutim ona se je posvetila svom heklanju i samo bi povremeno pogledala u plamen iz pecice. Nakon nekih pola sata, sto je za mene bila vjecnost, krenula je sa postavljanjem pitanja koja su u to vrijeme za mene bila vrlo nebitna. Pitala me je sta volim da radim u slobodno vrijeme, koji sport volim, sta citam, ko su mi prijatelji i ustvari sve ono sto me prije nje niko nije ni pitao jer je se u to vrijeme to smatralo privatnoscu i u stvari to nikoga nije ni zanimalo sta ja to volim. Nisam bio zbunjen odgovarao sam joj i ne vjerujuci sam sebi da znam odgovore. Nakon pola sata razgovora rakla mi je da smo zavrsili za taj dan. Bilo mi vrlo neobicno da sam se u medjuvremenu opustio i da sam dao odgovore na neke stvari o sebi a da ni ja nisam o tome nikada razmisljao. Ne poznavajuci Veru Mlac nije ju bilo lako voljeti. Ona je bas licila na neku strogu vaspitacicu koja ne dozvoljava ni najmanje greske i koja je jako stroga. Nakon kratkog razgovora sa njom moj predhodni dojam se mjenjao i to sam osjecao. Kao da je nekako izvadila dio divljine iz mene a bio je to samo obicni razgovor. Prije izlaska iz stana ponudio sam joj da unesem drva u kucu sto je ona i prihvatila. Dozvolila mi je da unesem neke dvije kofe i rekla dosta je za danas, vidimo se sutra u isto vrijeme. Od tog dana moje posjete Veri su bile svakodnevne. Bilo je to nesto sto je bilo ispred tog vremena a to cu tek shvatiti nakon puno puno godina lasnije. Ustvari Vera Mlac je postala moj TUTOR. To je ono sto je moj otac i htio.Vera Mlac me je ucila pocevsi od toga kako da hodam a da se ne grbim, kako da komuniciram a da ne galamim da uskladim glas, da znam da budem strpljiv i da znam da saslusam. Ucila me je bontonu a bili su tu i casovi ruskog jezika, kao i osnove iz muzike. Moje iznenadjenje je bilo kad mi je pomogla da ponekad oca slazem pa da mu kazem da sam bio kod nje u stanu a ja ustvari na igralistu. Mislim ustvari da su oni to po dogovoru radili da bi ja Veru vise svatio kao prijateljicu i zastitu nego vaspitaca. Zahvaljujuci njoj sam dobio i prvo biciklo koje mi je otac konacno kupio.To sam saznao tek jako poslije. Saznao sam i to da je Vera Mlac bila dobrim dijelom TUTOR i mom ocu koji je ostao siroce poslije rata. Odlazio sam joj u stan i onda kada to vise nisam morao. Uvijek mi je se obradovala i imali bi o cemu razgovarati.Tada jos nisam bio svjestan sta je sve u mene Vera usadila. jer na ulici sam jos dugo imao potrebu ostati pomalo divlji (bila su takva vremena i okruzenje) ali sa vremenom su se stvari mjenjale i puno toga naucenog od nje sve vise i vise je pocelo da dominira i da me odredjuje kao karakter i licnost. Na sahrani Vere Mlac nosio sam vjenac. Osjecao sam da sam izgubio nekoga koga je bilo privilegija znati i imati kao zivotnog ucitelja koji ce mi dobrim dijelom odrediti individualitet a samim tim mogucnost prepoznavanja bogastva obrazovanja a, sa tim i puno jos toga sto je lijepo i vrijedno znati.

Komentariši