Pedagog, slikar i svestrani sportista – IBRAHIM BAHIĆ



Kad sam se odlučio pisati o Ibrahimu Bahiću mislio sam da je to lak posao, jer mnoštvo je pisane literature u kojoj je skoro sve napisano o ovom našem uglednom sugrađaninu.
Pročitavši mnogo arhivske građe, ali i uz pomoć nekih članova iz famelije Bahić, obogatio sam dosadašnje podatke sa informacijama o njegovom privatnom životu, što mi je oduvijek bila jedna nedostajuća karika Ibrahimove biografije. Ko je zapravo bio Ibrahim Bahić ?
Rođen je 10.9.1921. godine u Gradačcu od oca Husnije i majke Đulse . Bio je to prvi brak Ibrahimovog oca, Husnije Bahića. Iz drugog braka sa Makbulom rođena su još četiri brata, i tri sestre. Nabrojimo ih poimenićno. Bili su to: Fikret, Safet, Nadir, Fuad i Mirza, a od sestara dvije Fikrete, Senija i Munevera .

Prije nego nastavimo priču o našem Ibrahimu recimo poneku riječ i o ostalim članovima obitelji. O Fikretu nemam puno podataka i jedino što znam je to da je kao mladić poginuo pri samom kraju Drugog svjetskog rata. Safet je bio nastavnik muzičkog vaspitanja i zaslužio je da se o njemu napiše zasebna priča. Za sada recimo da ga većina naših sugrađana pamti kao vrsnog harmonikaša i da je manje poznato kako je Safet bio pravi umjetnik i na nekim drugim muzičkim instrumentima, kao sto su tamburica-prim i klavir. Cijeli svoj radni vijek proveo je kao nastavnik muzičkog vaspitanja. Njihov, ništa manje poznati, brat Nadir jedan je od najstarijih šofera i jedan od najglasnijih čaršijana u čijem društvu je uvijek veselo i zabavno. Fuad je bio ing. agronomije, dugo godina živio u Kozarcu kod Banjaluke i zbog toga je manje poznat našim sugrađanima. U poslijeratnom periodu vratio se u Gradačac gdje je i umro. Mirza je najmlađi član obitelji, profesor fizičkog vaspitanja koji je jedno vrijeme radio u Gradačcu, a poslije u Doboju i Kotoru (Crna Gora). Kao penzioner danas živi u Gradalcu. Imali su dvije sestre po imenu Fikreta od kojih je prva umrla veoma mlada, a druga Fikreta (Bahić) Ganibegović j e bila poznata medicinska sestra, ali je i ona umrla relativno mlada. Njihova sestra Senija (Bahić) Mujkanović je bila sporstki orjentisana i radila je kao nastavnik fizičkog vaspitanja. Bila je vrsna atletičarka. Ja je pamtim kao svoju nastavnicu iz osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. U Gradačcu nije dugo radila, odselila je u Doboj gdje je nedavno i umrla. Munevera (Bahić) Vujković je jedno vrijeme živjela u Doboju, a poslije udaje se preselila u Kotor, Crna Gora gdje je kao daktilograf radila u opštinskoj sužbi na poslovima sekretarice.

A sad vratimo se junaku iz naše priče Ibrahimu Bahiću . Prije svega krenimo od poznate činjenice da je Ibrahim bio slijep na jedno oko i da je preko glave često nosio crni povez kojim se to oko štitilo. Svi smo to znali, ali jeste li se ikad zapitali kako je Ibrahim ostao bez toga oka. Ja jesam! I saznao sam da je još kao mladić izgubio oko za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, Nijemci su iz aviona bacali kutije koje kad se otvore eksplodiraju i povrijede ili ubiju lica koja su se nalaze u neposrednoj blizini. U narodu su bile poznate pod nazivom „Paklene mašine“. Jednog dana Ibrahim je sa svojim drugom naišao na takvu kutiju i mladalačka radoznalost je doprinijela da je otvore. Od strašne eksplozije Ibrahimov drug je poginuo, a sam Ibrahim teško ranjen, što je za posljedicu imalo trajni gubitak jednog oka.
Po prirodi psihički jak i tjelesno razvijen, Ibrahim je prihvatio gubitak oka kao nešto što se desilo i odmah poslije rata krenuo je u život sa punom energijom jednog mladog čovjeka. Još prije rata je završio osnovnu i Građansku školu trgovačkog smjera, a poslije rata se doškolovao za zvanje nastavnika fizičkog vaspitanja. U poslijeratnom periodu priključio se dobrovoljnoj akciji izgradnje pruge Šamac-Sarajevo.
Tu je upozano svoju prvu suprugu Bosiljku (Dadu) Jovanović , koju će kasnije i oženiti. Sa njom je dobio dvije kćerke, Sonju i Svjetlanu . Taj brak ipak nije uspio i Ibrahim će kasnije oženiti Olgu Jovanović koju je upoznao u Zenici. Sa njom je dobio sina Bojana . U periodu između ta dva braka Ibrahim je jedno vrijeme živio u vanbračnoj zajdnici sa Sokom Dujić i sa njom je dobio sina Zorana . Svoje penzijske dane dočekao je u Gradačcu, gdje 3.7. 2000. godine umro, doživivši blizu 80 godina. Svoje posljednje godine života proveo je ponovo u zajednici sa svojom nevjenčanom suprugom Sokom Dujić .

Ovo je bio dio priče koji se odnosio na Ibrahimov privatni život, a sad hajde da vidimo drugu stranu njegovog života.

Bahić je bio izuzetna ličnost Gradačca i ostat će poznat po tome što je iza sebe ostavio dosta vrijednih djela. Iako još iz mladosti težak invalid, sa izgubljenim jednim okom, to mu nije bila prepreka da bude svestran i aktivan sportski radnik čiji su rezultati oduševljavali njegove sugrađane pa i publiku u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Bio je vrstan pedagog, nastavnik fizičke kulture, kako u osnovnim školama, tako i u gradačačkoj Gimnaziji. U atletici i gimnastici, naročito u vježbama na spravama bio je vrhunski sportista. Svojim ličnim primjerom vodio je i obučavao mnoge generacije mladih sportista Gradačca. U vrijeme iza pedesetih godina u Gradačcu je bila veoma razvijena sportska aktivnost koja se odvijela pri Sportskom društvu „Partizan“ u kome je Ibrahim bio jedan od vodećih organizatora i trenera. Razvija se masovna sportska aktivnost i u Gradačcu se organizuju brojne vježbe kao i sletovi prigodom značajnih datuma. Bio je fudbaler – FK „Zvijezda“ , i dugo godina u upravi toga kluba.

Još u ranoj mladosti pokazao je svoje sklonosti prema slikarstvu. Čitav svoj život ostao je vjeran prema ovoj grani umjetnosti u kojoj dolazi do izražaja njegov nesumnjivi slikarski talenat. Tako su nastale stotine njegovih vrijednih slikarskih ostvarenja. Njegovi radovi plijenili su ljepotom na brojnim izložbama, kako samostalnim, tako i kolektivnim. Naime, Bahić je organizovao 35 samostalnih izložbi svojih slika, a na kolektivnim izložbama je učestvovao više od dvadeset puta.
Stvaralački nemirna i istraživački radoznala Bahićeva priroda vodila je slikara na putovanja po evropskim metropolama (Pariz, Rim, Budimpešta) . Sa ovih putovanja Bahić se vraćao sa bogatim slikarsko-spisateljskim prtljagom (skice, crteži, putopisne impresije i sl.). U zadnjih dvadeset godina svog života, svoje likovne radove radio je u ciklusima od kojih su poznati: „Stara Bosna“, „Bosna moga djetinjstva“, „Pariski ciklus“, „Mrtva priroda“ i sl.

Mnogi zaljubljenici ove umjetnosti rado su kupovali njegove slikarske radove, a u Gradačcu nije bilo ozbiljnije privredne organizacije ili ustanove čije zidove nisu krasile slike ovog vrsnog slikara. U svojim slikarskim radovima ispoljavao je posebnu ljubav prema Gradačcu i motivima iz njegove prošlosti i sadašnjosti, a posebno je pokazivao interes za kulturno istorijske spomenike kao i za prošlost Gradačca sa početka dvadesetog stoljeća. U Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Zagreb 1979. godine registrovan je kao slikar umjetnik od značaja ne samo za područje BiH, nego i šire .
Široj javnosti je manje poznato da je Bahić pisao svoje putopise koji, na žalost za njegova života nisu štampani. Bili su to putopisi iz Pariza, Kaira, Budimpešte i jedan putopis o iz Beča sa sa atletskog takmičenja ,,Gimnaestrade- Beč,, od 25.7.1965. godine. U rukopisu su ostale i dvije monografije: Fudbal Gradačca 1922-1977. godina kao i monografija Gradačac 1461-1981. godine .
Njegova poznata Mapa crteža „Stari Gradačac“ , krasi zidove mnogih kuća, među kojima i kuću pisca ovih redova , kao i kuću Ibrahimovog sina Zorana , a obojica žive u jednoj dalekoj zemlji preko okeana, zvanoj Canada.

Talenat za slikanje od Ibrahima Bahića je naslijedila njegova kćerka Sonja (Bahić) Inkić koja se amaterski još uvijek bavi slikanjem i svoje radove objavljuje na facebook. Sin Zoran je takođe naslijedio očev talenat i uspješno se bavi slikanjem već duži period. Sin Bojan i unuka Nataša Mulavdić (Sonjina kćerka) su svoj talenat za slikanje uokvirili diplomama Sarajevske Akademije likovnih umjetnosti. Slikanjem se bave profesionalno tako što Nataša radi kao nastavnica likovnog u OŠ „Ivan Goran Kovačić“, Gradačac, a Bojan je vlasnik privatnog studija pod nazivom „Art Creation Service”, USA, Kalifornija.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

Komentariši