BRAĆA TIPURE


Kao što majka Melek-hanuma tri sina Gradaščevića imaše, koje poimenićno Murat-beg, Osman-beg i Husein-beg, zvaše, tako majka Hava tri sina rodi kojima imena, Adem, Abdulah, i Muhamed, nadi .
Iako je ova rečenica pomalo epski nadahnuta, priču nastavljam kao jedno historijsko pripovijedanje o ljudima koje u znamenitosti Gradačca uvrštavam.
O sinovima Gradaščevića već je dovoljno toga napisano i o njma puno znamo, ali o sinovima Have i Muje Tipure znamo malo ili nimalo, u svakom slučaju nedovoljno za zasluge koje im Gradačac duguje.
Njihov otac Mujo rođen je u Podgoranima kod Mostara, a majka Hava u poznatoj porodici Kulenovića iz Kulen Vakufa. Iz te bračne kombinacije “Hercegovina-Krajina” rođena su tri kršna sina.
Svoj brak započeli su u Sremskim Karlovcima, ali obzirom da je Mujo radio u žandarmeriji, po potrebi službe je često mijenjao mjesta prebivališta, pa je najstariji sin Adem rođen u Novom Sadu, sin Abdulah u Odžaku, a najmlađi sin Muhamed u Gradačcu. Kad je u pitanju Abdulah, poznat kao Braco, treba istači kako je sticajem okolnosti rođen u Odžaku. Naime, 1942. godine njegov otac Mujo je po službenoj dužnosti dobio mjesto žandarmerijskog narednika u Gradačcu. Ubrzo poslije njegovog dolaska, na put je krenula i njegova supruga Hava. Obzirom da je bila u devetom mjesecu trudnoće, zbog poroda se privremeno morala zadržati u Odžaku, gdje rođen Abdulah (Braco). Petnaestak dana poslije toga stigla je u Gradačac.
Obzirom da je to bilo ratno doba, u Posavini dolazi do formiranja Posavskog odreda, (kasnije Trebavsko-Posavskog odreda, gdje je Mujo postavljen za Komandanta Trećeg bataljona. Kako se po završetku rata nije pojavio među živima, po Rješenju zvaničnih vlasti Gradačca, konstatovano je da je 1944. godine zarobljen od strane Nijemaca prilikom Sedme neprijateljske ofanzive. Na osnovu toga rješenja, u postupku pred tadašnjim Sreskim sudom Gradačac, proglašen je umrlim. Međutim, po kasnijim saznanjima članova porodice, utvđeno je da je Mujo nakon oslobođenja Dervente, aprila 1945. godine bio kod tamošnje famelije i da je odatle upućen u borbu za oslobađanje Odžaka, gdje je navjerovatnije i poginuo.
Njegova supruga Hava je ostala živjeti u Gradačcu, gdje je i umrla 2001. godine.
Priču o njezinim sinovima pišem njoj u pomen, a započinjem je sa najstarijim sinom koji se zvao:

TIPURA ADEM
Kao što smo već pomenuli Adem je rođen u Novom Sadu, a bilo je to 10. 10. 1940. godine.

Osnovnu školu je završio u Gradačcu, a Srednju ekonomsku i Višu upravnu u Tuzli. Oženio je lijepu Jadranku Ferjančić slovenačkog porijekla rođenoj u Tuzli. Sa njom je dobio kčerku Ademiru (Adu) i sina Danijela (Daneta) . Gradačačani pamte Jadranku i Adema po dugim noćnim šetnjama od Robne kuće do Varoši i natrag. U neku ruku bili su simbol bračne zajednice. Adem je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Tvornici Motornih Dijelova, TMD – Gradačac.

Poslije rata je jedno vrijeme radio kao Inspektor rada, a onda je postavljen za dirktora Centra za kulturu i informisanje. Zbog zdravstvenih problema imao je operaciju srca i to je bio razlog da se penzioniše. 2001. godine sa suprugom Jadrankom nastavi život na američkom kontinentu, u zapadnom dijelu SAD-a, California. Kasnije im se pridružio i sin Danijel, a kčerka Ademira i danas živi u Bihaću.
Sudbina je htjela da Adem, prilikom prve posjete Bosni i Hercegovini 2008. godine, iznenada umre i bude sahranjen u svom Gradačcu.

Vratimo se sada Ademovim društveno-korisnim aktivnostima, a naročito sportskim, po kojima je bio poznat, ne samo u Gradačcu već i na širem području. Prije svega bio je to fudbal, kojeg je Adem aktivno počeo da igra još za vrijeme Srednje ekonomske škole u Tuzli, gdje je kao kao junior igrao u fudbalskom klubu “Sloboda” . Poslije završenog školovanja vratio se u Gradačac i postao standardni igrač fudbalskog kluba “Zvijezda” .

Kao Zvijezdin strastveni navijač i danas se sjećam sjajnih Ademovih prodora po lijevom krilu i još boljih centar šuteva prema golu prtivnika. Bio je poznat po svojoj izuzetnoj brzini. Po okončanju fudbalske karijere postao je jedan od napoznatijih Zvijezdinih trenera. Sa njim na čelu Zvijezda je 1978. godine ušla u Republičku ligu, što je u to vrijeme bio visok rang takmičenja.
Pored fudbala, Adem je bio strasveni šahista, što je manje poznata činjenica za mnoge naše sugrađane, jer šah je ipak sportska disciplina koja se pratila u užem krugu šahovskih zaljubljenika. Bio je 22 godine član Šahovskog kluba “Gradačac” i učestvovao je na mnogobrojnim šahovskim turnirima. Nosilac je šahovske titule II kategorije.
Pored sportskih aktivnosti, vrijedno pažnje je istaći činjenicu da je Adem, šezdesetih godina 20. stoljeća, bio Predsjednik Opšinskog Komiteta Saveza Omladine Gradačac.

Obavljajući tu funkciju pokrenuo je aktivnost na izgradnji Omladinskog doma, za čiju izgradnju je omladina prihvatila obavezu da na gradačačkoj ciglani lično učestvuje u proizvodnji cigle, koja je trebala biti upotrijebljena za izgradnju doma. I kao što to obično biva, neko drugi je zloupotrijebio omladinu i od te cigle je navodno izgrađena jedna seoska osnovna škola. Da bi umirili razočarane omladince, opštinsko rukovodstvo je donijelo odluku da se Šakića kuća dodijeli omladini što će postati prvi omladinski dom u Gradačcu. U poslu na uređenju prvog Omladinskog doma naročito se iskazao Ademov brat Muhamed, zvani Hamić, ali i drugi njegov brat Abdulah, poznat po nadimku Braco. O opremanju i uređenju omladinskog doma biće više riječi kasnije.

TIPURA ABDULAH – BRACO
Braco je rođen 15.06.1942. godine, a već smo opisali kako je to sticajem okolnosti bilo u Odžaku. Djetinjstvo je proveo u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu. Već u ranom djetinjstvu pokazuje sklonost i talenat za slikarstvo, pa nakon osnovne škole upisuje Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, odsjek za slikarstvo u klasi profesora Voje Dimitrijevića.

Nakon toga školovanje nastavlja na Pedagoškoj akademiji, na odsjeku za likovnu umjetnost, koju završava 1965. godine. Nakon završenog školovanja radio je gradačačkim školskim ustanovama kao likovni pedagog.
Kad je u pitanju njegov porodični status pomenimo da ima sina Emira i kčerku Emiru, koji sa svojom majkom od malena žive u Švicarskoj.
Što se tiče njegove profesionalne aktivnosti treba reći da se aktivno bavio slikarstvom ali i grafičkim dizajnom. Kad je u pitanju slikarstva imao je dvije samostalne izložbe od kojih jednu u Karlovcu, a drugu u Norveškoj. Na zajedničkim izložbama je učestvovao u Sarajevu, Tuzli i Gradačcu. Njegovi omiljeni motivi su pejsaž, mrtva priroda i portreti. Od njegovih pejsaža pomenimo poznatu Panoramu Gradačca, a od prtreta slike Husein-kapetana Gradaščevića i književnika Ahmeda Muradbegovića.
Što se tiče primijenjene umjetnosti i grafičkog dizajna, Braco je radio naslovne strane knjiga i ilustracije u njima, a najveći domet je postigao u izradi umjetničkih plakata. Naročito je vrijedan pomena Plakat Večeri Sevdaha, na kome je predstavljena halka na vratima bosanske kuće. Taj motiv će kasnije preuzeti mnogi slikari tako da je i danas izuzetno zastupljen u primijenjenoj umjetnosti. Drugi plakat kojeg treba spomenuti je Plakat Kikićevih Susreta na kome je predstavljeno pet otvorenih knjiga kao cvijet sa stabljikom u obliku pera za pisanje.

Jedna od Bracinih ličnih satisfakcija za ovo djelo je čestitka našeg sugrađanina, poznatog univerzitetskog Prof. Dr. Mustafe Imamovića. Treba naglasiti kako je u više navrata Braco bio i član Organizacionog odbora Kikićvih susreta.
Prilikom održavanja muzičkog karnevala poznatog po nazivu Pjesma ljeta koji je 1971. godine, između ostalih gradova, održan i u Gradačcu, Braco je bio zadužen da osmisli neke suvenire koji bi kao poklon bili dodijeljeni svakom od učesnika karnevala. Kao svestran umjetnik i čovjek od ideja, Braco je odlučio da to mora biti nešto što je karakteristično za naše podneblje.

Kod jednog lončara poručio je zemljane testije za vodu i sa jedne njihove strane naslikao portrete učesnika Pjesme ljeta, a sa druge strane motiv gradačačke Gradine. Svi gosti su bili oduševljeni sa dobivenim suvenirom, a poznati voditelj Oliver Mlakar je rekao da nikad u životu nije dobio ljepši poklon.
Na kraju pomenimo i Bracinu ulogu na planu sportskih aktivnosti. Naime, Braco je krajem sedamdesetih godina bio trener tadašnjeg košarkaškog tima u Gradačcu koji je igrao u regionalnoj ligi. Na čelu sa njim, taj klub nikad nije bio ispod trećeg mjesta na listi prvenstva.
Duboko gazeći 73-u godinu života, još uvijek dobrog zdravlja i vitalnosti, Braco živi svoje penzionerske dane u Gradačcu i druži se sa mladim generacijama, koje se sa dužnim poštovanjem odnose prema svom bivšem nastavniku i uglednom sugrađaninu.

TIPURA MUHAMED – HAMIĆ
Hamić je rođen 20.12.1943. godine u Mionici kod Gradačca i najmlađe je dijete bračnog para Have i Muje Tipure.

Radio je u ugostiteljskom preduzeću “Jedinstvo” u Gradačcu, a uz rad je studirao i završio Višu upravnu Školu u Sarajevu. Oženio se Azrom Mehmedović, rođenom 24.12.1947. godine u Cazinu. Interensantno je pomenuti da je njen otac bio porijeklom sa gradačačke opštine, odnosno iz Sibovca. Azra je diplomirala na Višoj Muzičkoj skoli u Banja Luci, a u Gradačac je došla 1966. godine i počela da radi kao nastavnica muzičkog vaspitanja u Osnovnoj školi “Jovan Jovanovi Zmaj”, a potom u školi “Ivo Andrić”. U našem Gradačcu ovo dvoje mladih ljudi su se i upoznali, a potom oženili. Iz njihovog braka rođen je njihov sin Alaudin i kčerka Čamka (Tipura) Isaković.
I Azra i Hamić su umrli relativno mladi, Azra 1997., a Hamić 2000. godine.
To bi ukratko bilo o biografskim podacima Hamića i članova njegove bliže porodice, a sada hajde da vidimo njegove zasluge po kojima Gradačac treba da ga pamti.

Prije svega, recimo da je to bio čovjek jakog karaktera, beskompromisan u duelima i istrajan u svim akcijama koje su započinjale na njegovim idejama ili na idejama drugih, ali koje su morale biti od opšteg interesa.
U svojoj generaciji, a potom i u širem krugu ljudi izdigao se snagom svog intelekta i volje u čovjeka koji se nametao idejama, ali i izvršenjem zadataka na obilježavanju raznih događaja koji su se desavali ranih 60-ih godina 20. stoljeća.
Među prvim Hamićevim zadacima, koje je dobio od Opštinskog komiteta saveza omladine Gradacac, na čijem čelu se sticajem okolnosti u to vrijeme nalazio Hamićev brat Adem Tipura, bilo je unaprjeđenje kulturno-zabavnog života mladih. Kao što smo ranije pomenuli, to je rezultiralo formiranjem Omaldinskog kluba, smještenog u bivšoj kući porodice Šakić, koja se nalazila na danšanjem mjestu NLB (Tuzlanske) banke. Bila je to kuća na sprat sa ulaznim vratima od kovanog željeza, kroz koja se ulazilo iz ulice “Braće Hamidovića”, današnja ulica 7. Bataljona. U prizemlju je bila velika prostorija sa izrezbarenim drvenim stubom u sredini koji je podupirao centralnu gredu na plafonu. U nju je smješten karambol (vrsta bilijara), a kasnije i stol za stoni-tenis. Prije toga, akcijski je urađeno čišćenje zgrade i uređenje svih prostorija. Oslikavanje zidova uradio je drugi Hamićev brat, nastavnik likovnog , Abdulah-Braco.

Na spratu je takođe bila jedna velika prostorija u kojoj su se održavale igranke. Svirali su članovi muzičkog benda “Vektori” . Obzirom da su Vektori svirali samo subotom, Hamić je došao na ideju da se igranke održavaju i srijedom uz muziku sa gramofona. Kao ozvučenje upotrijebljen je razglas kojeg su koristili i Vektori, tj. pojačalo “Hefner” sa jednim gramofonom. Kasnije je nabavljen još jedan gramofon. Sa sigurnošću se može reći da je to prvi Disko klub u regiji okolnih gradova. Od namještaja bio je opremljen sa malim klub stolovima i foteljama, vitrinama sa dnevnim i sedmičnim novinama i sl.
U svemu tome Hamić je bio glavni organizator, a uz njega su dio posla preuzimali Dragan Radić, Slobodan Garić, Veso Cvjetinović i dugi, a kao DJ-evi povremeno su su se pojavljivali sa svojim pločama Mirza i Mensur (Mega) Šakić, kao i današnji advokat, Safet Kikić. Kao dobri plesači ostali su mi u sjećanju: Alimanović Bego zv.” Gluhać ” Šaldić Raif zv. “Čavče” Rušidović Osman, Mešanović Zijo i Hamidović Ruzmir, a od djevojaka Rada, Dika, Mira, Dušanka, Hata ….
Kada se objekat Omladinskog kluba morao rušiti zbog izgradnje Tuzlanske banke, omladini je za potrebe novog kluba dodijeljen prostor u zgradi Stare bolnice, ulica Braće Kikića.
U prizemlju je preuredjena jedna prostorija za Disko klub koji su vodili Veso Cvjetinović i Slobodan Garić. Za održavanje prostorija i naplaćivanje ulaznica brinuli su se Mehić Bahro zv “Sudžuka” Mitrović Dušan zv. “Pišta” i još neki drugi. Značajno je napomenuti da u toku održavanja Disko večeri nikada nije zabilježen niti jedan ekces, iako je na ples dolazilo i preko 300 djevojaka i mladića. Ovdje su se slušali najnovi muzički hitovi sa ploča koje je iz Sarajeva donosio Šakić Mensur (Mega) .
Nakon dvije godine, preuređene su prostorije bivšeg sportskog društva”Partizan” gdje je preseljen Omladinski dom i otvoren novi Disko klub. Ovaj omladinski dom je primao veliki broj posletilaca, a plesovi i igranke su se sve češće održavali uz muziku novih bendova koji su pristizali u sve većem broju.

A sada vratimo se ponovo našem Hamiću koji je u međuvremenu svoju aktivnost usmjerio na osnivanje Ferijalnog saveza u Gradačcu.
Ferijalni savez i Omladinska turistička agencija Gradačac (GOTA) plod su njegovog rada i njegovih organizatorskih sposobnosti. Kao i uvijek, on je to stvorio iz praktičnih razloga. Naime, Gradačac je dugo vremena bio grad na “suhom”. Prestankom rada bazena, a prije izgradnje jezera Hazna i Vidara, omladina je izgubila mjesto za kupanje.
Putem svojih prijatelja u Ferijalnom savezu BiH I OTAS-u (Omladinska turisticka organizacija Sarajevo), Hamić počinje dogovarati odlaske na more, jezera i planine sa smještajem u posebne objekta sa niskim cijenama i popustima za članove Ferijalnog saveza.
Uslijedilo je i formiranje Ferijalnog saveza Gradačca. Hamić je bio Predsjednik Opštinske organizacije, a Dragan Radić član Predsjedništva Ferijalnog saveza BiH sa sjedištem u Sarajevu.

Kada su u pitanju gradačačke “Večeri Sevdaha” , ideju za njihovo održavanja dala je Hamićeva supruga Azra i on je zagrizao taj veliki kolač. Organizacija je bila do svršenstva isplanirana i ništa nije prepušteno slučaju. Pored Hamića tome su doprinijeli i ostali članovi Organizacionog odbora, među kojima naročito: Dragan Radić, Slobodan Garić, Faruk Kovačević, Miralem Taslidžić, Hasan Idrizović, Osman Rušidović i još neki drugi. Pozornicu je osmislio Hamićev brat Abdulah (Braco), a Mehmed Šibonjić je odradio posao na njenoj izgradnji. Izgledala je kao jedno pravo umjetničko djelo. Idejno rješenje plakata je takodje uradio Braco, a zvekir ili halka na vratima, kao detalj sa tog plakata i dan danas se koristi za plakate raznih manifestacija u Bosni i hercegovini.
Ta prva manifestacija “Večeri sevdaha” bila je iznad svih očekivanja. Na prostoru Gradine, gdje se manifestacija održavala stalo je oko 600 gostiju. U to vrijeme bio je to najveći skup pjevača sevdalinke, koji nije bio takmičarskog već manifestacijskog karaktera. Iako nije bilo pobijeđenih niti pobjednika, Organizacioni odbor je ipak, legendarnom pjevaču Zaimu Imamoviću, poklonio sliku “Povratak Husein kapetana”, ulje na platnu slikara Abdulaha (Brace) Tipure.
Druga po redu manifestacija “Večeri sevdaha” bila je još bogatija i sadržajnija, ali su se tada pojavile tendencije da to bude manifestacija u koju bi se pored Sevdalinke, kao autohtone bosanske pjesme, uvrstile i tzv. Vranjanske sevdalinke, kao i Starogradske vojvođanske pjesme. Organizacioni odbor, na čelu sa Hamićem se ipak odlučio za izvornu bosansku sevdalinku, s tim što bi program bio obogaćen i sa drugim sadržajima (dramskim, pjesničkim, izložbama slikara, kipara i sl.) što je podrazumjevalo osnivanje Organizacionog odbora sastavljenog od poznatih umjetnika iz svih oblasti kulture. Kasnije je to prevazilazilo mogućnosti postojećeg Organizacionog odbora i “Večeri sevdaha” su jednostavno pripojene Gradačačkom sajmu i Turist birou Gradačac, uz Plavu noć.
Na kraju pomenimo i Hamićeve zasluge na pozorišnoj sceni koja se naslanjala na rad Sekcije za dramu pri KUD-a “Hasan Kikić”. Kao prvi pozorišni komad odabrana je “Gospođa ministarka” , a glumci su, pored Hamića, bili: Benjamen Ibrulj, Subašić Esed zvani Suber, Ićo Hasanbašić, Aladin i još neki drugi.
Predpremijeru su imali u prepunom Domu zemljoradničke zadruge u Srnicama Donjim, a premijera je bila u Kino Sali u Gradaccu. Potom su krenula gostovanja u Bosanski Šamac, Srebrenik, kao i u sve seoske centre koji su imali sale u zadružnim domovima.
Zanimljivo je reći da se na opstini Gradačac, u seoskim sredinama, ulaznice nisu naplaćivale, jer je to rađeno pod idejom “Kulturnog uzdizanja stanovništva opštine Gradacac”.

KRAJ
Zaključujući priču o braći Tipurama, želim reći kako sam je pisao sa velikim zadovoljstvom u čemu su mi naročito pomogli: Čamka (Tipura) Isaković, Alaudin Tipura, Ademira (Tipura) Tijanović, Danijel Tipura i Emir Tipura, kao i naši sugrađani Dragan Radić i Veso Cvjetinović.
Na početak Bloga možete se vratiti ako kliknete na BLOG ”.


Mirza Avdičević

2 komentara

Komentariši