AKADEMSKI SLIKAR I VAJAR BILAJAC IBRAHIM




Sa velikim zadovoljstvom danas pišem priču o još jednom čovjeku koji spada u red znamenitih ličnosti Gradačca. Pišem priču o akademskom slikaru i vajaru Ibrahimu Bilajcu, odnosno o našem Ibrici, kako su ga mnogi od milja zvali.

Ibrahim je rođen 1930. godine u Mionici kod Gradačca od oca Abdulkadira i majke Bungur Melće.

Imao je još četiri brata i dvije setre. Bili su to: Abdulah (Avdo), Asim, Izet i Edhem, kao i sestre Nura Sahačić i Izeta Mešić.

Njihov otac Abdulkadir je bio pisar u opštini, a majka Melća domaćica. Bilo je to siromašno domaćinstvo u kojem je uz velike roditeljske napore iškolovano svih sedmero djece.

Ibrahim je u Gradačcu završio osnovnu školu i Nižu realnu gimnaziju.

Tadašnja direktorica gimnazije, Angela Kunce, zapazila je Ibricin talenat za likovnu umjetnost i uz puno truda izborila se da Ibrahim dobije stipendiju od Brčanskog sreza.
To mu je omogućilo da se 1953. godine upiše u školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu na odsjeku za vajarstvo.


U toj školi dolazi do izražaja njegov talenat pa mu se daje podsticaj za dalje školovanje i usavršavanje.

Nakon srednje škole odlazi u Beograd i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na katedri kod profesora Ilije Kolarevoća.
Studij završava 1959. godine, poslije čega od fondacije “Moša Pijade” dobiva stipendiju za postdiplomski studij na Odsjeku za vajarstvo, kojeg veoma uspješno završava 1961. godine.

Još za vrijeme školovanja zapaženi su radovi ovog nadarenog vajara, pa već 1957. godine prvi puta izlaže svoje radove u Udruženju likovnih umjetnika Srbije, a u periodu od 1960. do 1965. godine učestvuje na više kolektivnih izložbi u Beogradu.

Poslije završenog školovanja vraća se u Gradačac gdje svoje umjetničke radove počinje ostvarivati u roditeljskoj kući, a potom u kući Ante i Vinke Mihaljević, gdje otvara i svoju prvu samostalnu izložbu 1964. godine.

Bez stvarnog zaposlenja i bez ikakve materijalne podloge,
Ibrahim provodi u Gradačcu skoro deset godina. U tom periodu, kad je mogao najviše dati u svom umjetničkom stvaralaštvu, biva zapostavljen.
Tek 1972. godine uz zalaganje njegovih prijatelja i ljudi koji su cijenili njegov umjetnički rad, odlazi u Sarajevo i dobiva zaposlenje u Školi za primijenjene umjetnosti.
Tada mu se rješava i stambeno pitanje kao i obezbjeđuje atelje.

Iste godine Ibrahim postaje član Udruženja likovnih umjetnika BiH i u Sarajevu otvara svoju samostalnu izložbu na kojoj izlaže 11 skulptura i 16 crteža. Ta izložba naišla je na veoma pozitivne kritike stručnih krugova. Zapažene su njegove skulpture: “Uspavana figura”, “Oble forme”, “Kamen” i druge, a od crteža: “Okrugla forma”, “Sjećanja”, “Horizontalna kompozicija” i još neki radovi.


U deceniji imeđu sedamdesetih i osamdesetih godina, pored Sarajeva, Ibrahim izlaže svoje radove u: Gradačcu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banja Luci, Čapljini, Brčkom, Doboju, Stocu, Bugojnu i Dubrovniku, a sa grupom sarajevskih umjetnika učestvuje na zajedničkim izložbama u Tetovu i Skoplju.

Zajedno sa Ismetom Mujezinovićem, Mersadom Berberom i sa još mnogim poznatim umjetnicima, 1977. godine učestvuje u izradi portreta Josipa Broza Tita. Iz tog vremena datira i kolektivna fotografija na kojoj se vidi i naš Ibrica.

Za bistu Hasana Brkića, jednog od predsjednika vlade SR BiH poslije Drugog svjetskog rata, Bilajac je osvojio prvu nagradu. Pored biste Hasana Brkića, veoma uspješno je izradio i biste: Josipa Broza-Tita, Husein-kapetana Gradačševića, Maka Dizdara, Josipa Šibera, Pere Bosića, Slobodana-Principa Selje i još nekih drugih.

Zajedno sa drugim umjetnicima učestvovao je u izradi pojedinih umjetničkih segmenata za Spomen park žrtvama fašizma na Vracama kod Sarajeva, te umjetničkog reljefa za spomen obilježje palim borcima
Drugog svjetskog rata u Gradačcu
. Njegovi radovi se nalaze u mnogobrojnim mjestima, od kojih veliki dio u posjedu Umjetničke galerije u Sarajevu.

Tokom 1984. godine Ibrahimovo zdravlje je znatno narušeno. Zbog pretrpljenog moždanog udara djelimićno gubi pamćenje i postaje težak bolesnik.

Poslije liječenja na Neurološkoj klinici u Sarajevu, penzioniše se i 1985. godine i ponovo vraća u svoj rodni Gradačac. Obzirom da se nikada nije ženio niti je imao svojih potomaka, o njemu se brine već ostarjela majka Melća, kojoj pomažu i ostali članovi porodice.
To traje sve do do 1988. godine kada mu majka Melća umire, a o njemu brigu preuzima sestra Izeta sa svojom porodicom. Nažalost, ubrzo doživljava još dva moždana udara, poslije čega 1998. godine prestaje da kuca srce ovog plemenitog čovjeka. Sahranjen je u Gradačcu na mezarju Meškino brdo.
Uz zalaganje tadašnjeg predsjednika BZK “Preporod” iz Gradačca, gosp. Bege Gradaščevića, 27.07.2008. godine posthumno je organizovana izložba umjetničkih radova Ibrahima Bilajca. Inače, ti radovi se, kao zaostavština nalaze u posjedu njegove sestre Izete Mešić.

Lijepo bi bilo kad bi nadležne institucije našle načina da se ti radovi otkupe i nađe stalni izložbeni prostor u toj Zajednici, ili da se smjeste u Zavičajnu zbirku Gradačca. Na taj način, Gradačac bi se bar malo iskupio za propuštenu brigu o ovom vrsnom umjetniku.


O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

6 komentara

  1. Dobar, veoma dobar čovjek. Mnogo puta sam sjedio s njim. Baš je bio umjetnička duša. Bio je zaljubljen u Sarajevo. Jednom mi je rekao kako satima razmišlja o Safetovim pjesmama. Posebno je volio pjesmu “Sarajevo od sevdaha grade”. Koja se osjećajnost vidi u tom refrenu. Ja to nisam doživljavao kao on, ali sam ga pažljivo slušao. A on je pričao i stalno se smiješio. Uvijek je bio vedar i nasmijan. Fehim

  2. Izvinjavam se što nisam komentarisao neke od ranijih tvojih radova po meni su svi za pohvalu. Iskreno rečeno dirnuo me je posebno onaj o stradanjima 70-tih, jer sve te drage osbe sam poznavao, a rametli Zlatko mi je bio i školski drugar u osnovnoj školi, a brača Nunići prve komšije – igrali se i rasli zajedno itd. Svaka od tih nesreča me duboko potresla i moram priznati da nisam bio u stanju da to komentarišem ranije.
    Ovaj članak o rahmetli Ibrici je za svaku pohvalu i slažem se da On kao osoba i umjetnik zaslužuje puno više respekta i poštovanja. Ali i ovaj sistem – sadašnji bi najradije isto kao i onaj predjašnji,da takve osobe nisu nikada ni postojale. Kako sam saznao onaj spomenik palim borcima NOB-a, koji je Ibrica kreiorao – a poslije izlivanja nekoliko godina je stajao iza Opštine, sada je navodno u Vučkovcima???? Čuo sam da je u NOB-u bilo dosta boraca iz Vučkovaca, respekt i poštovanje, a za svaku pohvalu je i to da su taj spomenik prihvatili i postavili – da se ne baci???
    Prije par godina sam kupio nešto što su zvali knjiga (??), tridesetak lista sa lijepim koricama, nekoliko slika i 5 – 6 strana teksta u kom se spominje Ibrica – a to su prodavali kao monografiju iliti knjigu o Ibrahimu Bilajcu, i ima i takav naslov. Toliko je to “dobro” da pored slika bista Huseina, Vojnoviča itd stoji uz sliku naziv portret??? Ili na kraju popis osoba koje su radile na izradi tog izdanja je i “Postavka izložbe” Methija Maglajlić??? To neznam kako da nazovem platio sam 10 KM (ja to zovem – deset majki). Piše da je štampano samo 200 primjeraka, 2003 godine.
    O ovoj nazovimo brošuri pišem ti najviše zbog toga da ako te intersuju neki podaci o Ibrici, da ti to potražim i ako nadjem i pošaljem.
    Do tada ili novog javljanja, dobro zdravlje i veselje u kuči i familiji uz puno pozdrava.

  3. Hvala Fehime, Osmane i Ago na lijepim rijecima o nasem sugradjaninu Ibrici Bilajcu. Drago mi je sto vam se svidja ova prica o njemu kao covjeku i kao umjetniku.
    Posebno se zahvaljujem na opsirnom komentaru koji je potpisan kao Gost_5595. Svaka nova informacija o Ibrici Bilajcu bi dobro dosla. Unaprijed hvala.

Komentariši