HALIL NEZIĆ I NJEGOV MLIN

Jedne prilike sam rekao kako je pisati o ljudima častan i odgovoran zadatak, ali nimalo lak i zahvalan posao. Prihvatajući se toga zadatka pisac mora biti svjestan da u jednu priču od nekoliko stranica nije u stanju ispisati cijeli nečiji život, a pogotovo kad piše o jednom“Velikom čovjeku iz reda malih”. Taj odgovorni zadatak sam prihvatio i sa velikim zadovoljstvom vam pišem priču o Nezić Halilu i njegovom mlinu za mljevenje žitarica. U Gradačcu je vjerovatno mali broj onih koji nisu znali ili nisu čuli za Halila i njegov mlin, ali isto tako vjerovatno je malo i onih koji znaju nešto više o Halilu i njegovoj porodici. Zato krenimo od njegovog rođenja.
Halil je rođen 1928. godine u Gradačcu od oca Ćamila i majke Fatime, rođ. Kadić. Oca nije ni upamtio jer je Ćamil poginuo samo dvije godine poslije Halilovog rođenja. Odrastao je u kući djeda Age i nene Aiše. Djed je bio poljoprivrednik tako da je Halil počeo da čuva djedove krave i volove još od svoje šeste godine. Kad je imao deset godina sa djedom je već orao zemlju, a sa trinaest počinje samostalno da ore kod drugih poljoprivrednika. Sa volovima i plugom radi sve do 1948. godine kada kupuje svog prvog konja, Sokola. Bio je to početak njegovog uspona kojeg će na kratko prekinuti odlazak na odsluženje vojne obaveze. Po povratku iz vojske, 1951. godine, ženi se sa Hatidžom Ćulah iz Toka kod Gradačca.
U tom periodu pokazuju se i prve posljedice teškog rada kojeg je Halil radio u djetinjstvu. Sve češče oboljeva i traži pomoć po bolnicama u kojima ostaje i po nekoliko mjeseci. Godine 1956. umire mu i majka Fatima. Srećom, njegovo zdravstveno stanje se popravilo i Halil se hvata u koštac sa poslom kako bi izdržavao svoju porodicu. Sa suprugom Hatidžom dobio je četvero djece od kojih dva sina i dvije kčerke. Navedimo ih po starosti: Sin Dedo, rođ. 1951. godine, kčerka Fatima (1958), sin Hasan (1961) i kčerka Bahrija (1969) godine.

U periodu od 1951. pa sve do 1968. godine Halil radi sa konjskim zapregoma što mu je omogućilo da kupi svoj prvi kamion marke Čepel (Scepel). Rad sa kamionom mu je bila odskočna daska u daljem poslovanju.
Pet godina kasnije, odnosno 1973. godine kupuje drugi kamion kojeg će voziti njegov stariji sin Dedo, tako da se porodični biznis vodi sa dva kamiona. U tom periodu nije bilo puno privatnih kamiona a grđevinski poslovi na području Gradalca su bili u ekspanziji. Njih dvojica su radili na mnogim radilištima i tako stvorili značajnu materijalnu dobit. Štedio se svaki dinar i od ušteđenog novca Halil kupuje građevinsku mašinu rovokopača sa kojim će raditi njegov mlađi sin Hasan. Od tada je to bila tročlana ekipa koja je sa rovokopačem radila razne vrste iskopa, a prevoz obavljala sa kamionima.
Posla je bilo puno, ali naplata se teško ostvarivala, što je nagnalo Halila da počne razmišljati i o drugim vrstama biznisa.
U tim razmišljanjima prisjećao se Halil svog dječakog odrastanja kod djeda Age i njihovih odlazaka na vodenice potočare, gdje su sa volovskom zapregom vozili kukuruz i pšenicu na meljaju. Duboko u sjećanjima su mu ostale priče starih mlinara kako su prvi primitivni uređaji za mljevenje žitarica bile kamene ploče sa udubljenjima, u kojim bi se tuckanjem sa drugim kamenom ili komadom tvrdog drveta ručno usitnjavalo zrnevlje i tako dobijalo brašno. Kasnije su se pojavili savršeniji mlinovi izrađeni od dva kamena bloka kružnog oblika, od kojih je donji bio statičan, a gornji se vrtio pokretan ljudima ili stokom. Između njih se ubacivalo zrnevlje koje se mljelo sve do sitnog praha. Kako je okretanje gornjeg kamena bio naporan posao, ljudi su ubrzo počeli koristiti snagu vode, a pojavom parnih mašina i el. energije omogućen je znatno brži postupak mljevenja, što je mlinarima omogućilo i veći profit.

Kako je naš stari Halil imao urođen osjećaj za biznis, svoja sjećanja pretaka u ideju da sagradi mlin za mljevenje žitarica, o kojem će se kasnije najviše brinuti njegov sin Hasan. Bio je to pun pogodak jer u gradu nije bilo značajnijeg objekta te vrste. Sa gradnjom mlina otpočelo se 1983. godine na lokaciji naselja Šehitluci, a njegovo zvanično otvorenje je obavljeno 1986. godine. Bio je to mlin kapaciteta 30 tona na 24 sata. Radilo se svakodnevno i mlin je ubrzo postao poznat na širem području Gradačca.

Prihod od mlina omogučava Halilu da za sina Dedu kupi cisternu. Ta cisterna zarađuje drugu, druga zarađuje treću i tako redom sve do 1990. godine, kada se osniva transportna firma “Eurotrans” u čijem sastavu djeluje pet kamiona. U sastav “Eurotrans ušo je i mlin “Nezić”, tako da rade kao jedna kompanija.
Firma Nezića uspješno radi sve do početka rata 1992. godine, kada prestaje njena redovna djelatnost. Za vrijeme rata mlin je teško oštećen, a sva transportna sredstva su stavljena na raspolaganje u logistički centar opštine Gradačac.
U tom nesretnom ratu, 1993. godine od udara granate je poginula Halilova kčerka Fatima zajedno sa svojom kčerkicom Aminom, koja je imala samo 5 godina.
Iako skrhan od bola za izgunljenom kčerkom i unukom, Halil se ipak uzdiže iznad svega i poslije rata, zajedno sa svojim sinovima se ponovo hvata u koštac sa poslovnim izazovima.

Njihova firma “Eurotrans”, na Šehitlucima otvara benzinsku stanicu. Samo dvije godine kasnije popravljaju i oštećeni mlin koji ponovo poćinje sa radom 1999. godine. Zbog velike potražnje 2001. godine otvaraju novi mlin kapaciteta 100 tona/24 sata.
Kao što to obično biva poslije svakog rata dolazi do obnove zemlje gdje se na svakom koraku osjeća entuzijazam ljudi i borba za opšti napredak. Zemlja dobiva novčanu pomoć i kredite pod povoljnim uslovima, obnavlja se i izgrađuje nova privreda, povečavaju se potrebe stanovništva.
Halil i njegovi sinovi odlučuju da prave i treći mlin sa kapacitetom od 200 tona/24 sata. Za lokaciju biraju industrijsku zonu grada i kupuju dio poslovnog prostora bivše fabrike pletenog namještaja “Razvitak” i distributivnog centra “DC”-a Gradačac.
Zvanično otvaranje novog mlina obavljeno je 28.08.2013. godine, tako što su vrpcu zajednički presjekli Halil Nezić i bivši presjednik predsjedništva BiH Sulejman Tihić.

Bilo je to posljedne poslovno djelo ovog velikog i vrijednog čovjeka kojeg je iznjedrio naš Gradačac.
Umro je 2014. u 87. godini života, a iza njega su ostala djela koja koja su naslijedili njegovi sinovi.

Radi lakšeg administrativnog poslovanja Kompanija “Eurotrans” se razdvaja na dvije zasebne kompanije, ali i dalje ostaju kao zajedničko vlasništvo dvojice ravnopravne braće. U djelatnosti “Eurotransa” ostaje transport i benzinska stanica, a mlin “Nezić” obuhvata mljevenje žitarica i proizvodnju brašna.

Mlin “Nezić” u svoju djelatnost sve više uvodi i vlastitu proizvodnju pšenice, tako da svake godine zasade između 20 i 25 hektara plodne zemlje.
Kao rezultat napornog rada i velikih poslovni rezultata uslijedila su i mnogobrojna priznanja, od kojih neka možete vidjeti i u ovoj priči.

Ali ne samo poslovna priznanja, već i mnogobrojne zahvalnice koje je Halil dobio po osnovu svog humanitarnog rada. Naime, ovo je čovjek koji je nesebićno pomagao izgradnju puteva, školskih objekata, zdravstvenih ustanova kao i mnogih drugih objekata na području opštine Gradačac. Među prvima se uključio u onovu tuzlanske Behram-begove medrese, a u Islamskoj Vjerskoj Zajednici opštine Gradačac, Halil će ostati upamćen kao vakif u mnogim njenim džematima. Teško bi bilo nabrojati sve pojedinačne pomoći koje je Halil pružio našim sugrađanima, ali mnogi to pamte i u svojim sjećanjima nose ga kao velikog humanitarca.
Na kraju želim reći kako namjera ove priče nije nikakva reklama Hasanovog i Dedinog biznisa, već iskljućivo moj izraz poštovanja prema njihovom ocu, rahmetli Halilu Neziću. Zato ovu priču njemu poklanjam a njegov “Prvi mlin sa Šehitluka”, u znamenitosti našeg grada uvrštavam.
Na početak Bloga možete se vratiti ako kliknete na BLOG ”.
Mirza Avdičević