TELAL VIČE PO GRADAČCU GRADU


Dok sa mobilnog telefona čitam vijesti iz zemlje i svijeta, razmišljam kako su vrijeme i nova tehnologija pregazili stari sistem informisanja stanovništva. Više se i ne sjećam kad sam posljedni puta kupio novine. Radija u kući i nemam. Muziku slušam u autu, a vijesti čujem samo u pauzama između pjesama. Televizija je još uvijek aktuelna iako sve više vremena provodom za kompjuterom. Monitor je postao moj prozor u svijet sa kojeg vidim i čujem. I tako, dok u daljinji prošlost gledam, kao kroz maglu vidjeh ostarjelog telala kako mali bubanj nosi. Iz te daljine i zvuk udaraca u bubanj do mene doprijeh. Potpuno jasno razaznadoh i riječi što ih stari telal viče: “čujte i počujte” .
Da, baš tako. Čujte i počujte, ali ovaj puta neće to biti telalove obavijesti, već moja priča o gradačačkim telalima: Meši Telalu, a nešto kasnije i Džemalu Bubnjaru.

MEŠO TELAL

Počnimo sa Mešom. Ko je bio čovjek kojeg se ja samo iz priča sjećam. Kažu da je gradski telal bio i da se Mešo zvao. Ni prezimena mu ne znam. Znam samo da je kao telal radio još prije Drugog svjetskog rata, kao i za vrijeme nove jugoslovenske vlasti.
Telali, bubnjari ili dobošari, ovisno kako su se u kojem kraju zvali, u to vrijeme bili su institucija. Oni su bili državni službenici, doduše najniži na toj ljestvici, ali ipak su se osjećali važni jer su obavještavali narod o važnim informacijama. Imali su svoju uniformu i svoju platu.

U to vrijeme, pored telala, stanovništvo je obavještavano i putem plakata, ali je takav način informisanja bio koristan samo za one koji su znali da čitaju. Onaj dio stanovništva koji nije znao da čita po ulicama je svakodnevno iščekivao i slušao Mešu Telala. Sa bubnjem obješenim o rame ili oko vrata i dvjema drvenim palicama Mešo je zastajao na određenim mjestima i udarao minut dva u bubanj kako bi privukao pažnju građana. Obavještenja je započinjao riječima “čujte i počujte” ili “daje se na znanje” . Ta obavještenja su obično počinjala riječima “naređuje se”, “zabranjuje se”, poziva se” itd. Pored toga Mešo je najavljivao obaveze o vakcinisanju djece, o mjerama protiv zaraznih bolesti ljudi i životinja, o održavanju vašara, o upisu đaka u školu, regrutovanju vojnika i slično.

Poslije čitanja obavijesti Mešo je obično odlazio u kafanu gdje bi zajedno sa ostalim sugrađanima raspravljao o aktuelnim zbivanjima. Često se znalo desiti da je iz kafane morao ponovo otići na čitanje novih obavijesti. Pošto se iz kafane ne izlazi trijezan Mešo je počeo da griješi u čitanju zbog čega je smijenjen. Poslije toga naš telal se puno propio i
kao što to neminovno biva, jedno jutro su na nekoliko kestenova gradačačke aleje osvanule smrtovnice na kojima je kratko pisalo: Umro je Mešo Telal. Iza sebe nije ostavio ni roda ni poroda. Danas se više i ne zna gdje je mezar Meše telala. Ostala je samo priča. A priča ko’ priča, ako se ne zapiše jednog dana se zaboravi. Zato ja priču na papir zapisah kako bih starog Mešu Telala od zaborava otrgnuo.

Naslijedio ga je naš sugrađanin Džemal Dadić, kojeg su jednostavno zvali Džemal Bubnjar.

DŽEMAL BUBNJAR

Njegovog lika se dobro sjećam, ali kako i moja sjećanja postepeno blijede, na papir ih želim staviti prije nego potpuno nestanu.

Za razliku od Meše, Džemal je bio porodičan čovjek. Rođen je u Gradačcu 1905. godine od oca Dadić Rame i majke Paše. Zanimljivo je pomenuti da je u Gradačcu to bila jedina porodica islamske vjeroispovijesti sa prezimenom Dadić. Svi ostali Dadići na području opštine Gradačac su bili pripadnici hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijesti i živjeli su ili još uvijek žive u naselju Tramošnica. Poslije ovog malog kurioziteta vratimo se našem Džemalu poznatom kao Džemal Bubnjar.
Iako potiće iz siromašne porodice, Džemal je uspio završiti Mekteb (vjersku osnovnu školu), a kasnije i Nižu realnu gimnaziju. Ta naobrazba mu je i omogućila da pedesetih godina 20. stoljeća bude postavljen za gradskog telala. Taj posao Džemal je obavljao sve do pred kraj 50 -ih godina 20. stoljeća, kada je u Gradačcu ukinuta ta vrsta posla.
Poslije toga Džemal dobiva posao noćnog čuvara, prvo u tadašnjem preduzeću za preradu duhana koje se zvalo „Pobjeda“ , a poslije u metalskom preduzeću „RAD“ , čije prvobitno sjedište je bilo u današnjoj ulici Husein-kapetana Gradaščevića. Kad se je to preduzeće 1964. godine, zajedno sa svojih 88 radnika preselilo na novu lokaciju današnjeg TMD-a, sa njima je nastavio posao noćnog čuvara i naš Džemal. Plate su bile male, ali uz pomoć dječijih doplataka, nekako je prehranjivao svoju porodicu.

A sada recimo nešto više o Džemalovom privatnom zivotu.
Ženio se dva puta. Iz prvog braka dobio je petero djece po imenima: Ahmo, Džemila, Devleta,Vahida i Vahid. Mnogi naši sugrađani se sigurno sjećaju Vahida kao vrsnog pjevača narodne muzike, koji je sa prvim gradačačkim bendovima pjevao na igrankama i muzičkim manifestacijama koje su se tada održavale na staroj Banja Ilidži, sviračkoj čitaonici, gradskom hotelu i na dvorištu Gradine.

Prva Džemalova supruga je umrla relativno mlada i on se ženi Hanom Havić čiji je prvi muž poginuo u Drugom svjetkom ratu. Ona sa sobom dovodi kčerku Nafu, tako da Džemal i ona započinju zajednički život sa šestero djece. U novoj bračnoj zajednici njih dvoje dobivaju još devetero djece od kojih tri kčerke i šest sinova. Nabrojimo ih pojedinačno. Bili su to: Alija, Raska, Kanita, Fariz, Halid, Fadil, Mirsad, Džemal i Sakib zvani Buri.

Kao što vidimo bila je to porodica u kojoj je trebalo odhraniti i na put izvesti petnaestero djece. Svi su živjeli u maloj kući koja se nalazila na brijegu preko puta izvora Točak, odnosno pored puta koji vodi u naselje Vidu I.

Kao ispomoć svake godine su primali paket od Predsjednika tadašnje države Jugoslavije, Josipa Broza Tita, ćemu su se najviše radovala djeca. Bio je to običaj da se paket šalje porodicama koje su imale devetero i više djece. Vrijednost paketa je ipak bila simbolična.
Da bi prehranio tako mnogočlanu porodicu Džemal je iskoristio svoju nadarenost za muziku i svoj telal bubanj. Išao je po svadbama, najčešće u Slavoniju, i udarao bubanj sa još dva muzičara koji su svirali muzičke instrumente zurne, od kojih je jedna bila “samica” (solo), a druga kao prateća (alt). Zurna je muzički instrument koji se izrađuje od orahovine ili šljivovine. Sastoji se od tri osnovna dijela: piska, drvene cijevi i slavića (posebnog šupljeg drvenog dijela koji se postavlja na cijev instrumenta).

Orijentalnog je porijekla, ali se vrlo često nalazi u romskoj i turskoj tradiciji. Zurnu je svirao i naš Džemal, ali pored toga znao je svirati (kucati) i na saz, a pri tome i zapjevati za svoju dušu.
Sviranje po svadbama je samo unekoliko popravilo materijalnu situaciju porodice Dadić,
Pa se Džemal ubrzo počinje baviti preprodajom stare robe. Bio je među prvima koji je išao u Osijek i kupovao stara odijela, obuću i ručne satove, a zatim ih preprodavao na ulicama Gradačca. Taj posao se ubrzo pokazao unosnim i Džemal napušta posao noćnog čuvara u TMD-u, te se posvećuje poslu preprodaje robe, što će raditi sve do kraja svog života. I ja ga se sjećam kako je u čaršiju dolazio sa najmanje dva kaputa ogrnuta na leđima dok je preko ruke nosio dva para pantalona. Uvijek je bio lijepo obućen i onako krupan izgledao je moćno, a njegov topli pogled i smirenost pri govoru odavali su dobroćudnog čovjeka.
Po obavljenom poslu i povratku iz čaršije u akšam, vrlo često je znao zasjesti u šljivik iza svoje kuće i uz saz zapjevati “Ah, meraka u večeri rane” i “Ah moj Aljo”. Saz mu je bio omiljeni instrument i svirao ga je skoro sve do svoje smrti. Naime 1988. godine je imao moždani udar, da bi dvije godine poslije toga umro. Njegov sin Fariz je očev saz kao i dvije zurne poklonio Zemaljskom muzeju BiH koji se i danas tamo nalaze. Radi zaštite od propadanja smješteni su u stakleni sanduk, a pored instrumenata piše Džemalovo ime i prezime. Ovo je podatak za historiju.


Kad sam već pomenuo ime Džemalovog sina Fariza, koristim priliku da kažem kako je Džemal, zajedno sa svojom suprugom, iškolovao svih svojih petnaestero djece i to sa naobrazbom od osnovne škole pa sve do fakulteta. Fariz je bio taj koji je imao privilegiju da završi muzičku akademiju i da postane prvi profesor muzike sa područja Gradačca. Još jedan podatak za historiju, zar ne !
Porodičnu idilu Džemalove porodice prekimuo je rat 1992. godine. Mnogi od njih sad se nalaze rasuti po svijetu, a neki od njih su i umrli. Među živima više nisu: Vahid, Džemila i Devleta. Petero ih živi u Americi, dvoje u Njemačkoj, dvoje u Austriji i troje u BiH.
Završimo ovu priču sa riječima: Telal viče po Gradačcu gradu, telal viče i na znanje daje, da nekad smo imali, Mešu Telala i Džemala Bubnjara.

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

2 komentara

  1. Mirza, dobar “povratak”.Nisam znao, doduše niti promišljao, da su telali bili državni službenici,mada je to sasvim logično.Dok pišem nameće se komparacija tog statusa sa sadašnjim portparolima.Mada se vijest telala jasno shvatala, dok se to ne može konstatovati za portparola.Usputno, sa Farizom sam išao u OŠ IGK, kada je naš nastavnik muzike Tomislav formirao orkestar.Svirao sam kontrabas, a Fariz gitaru.Bio je ubjedljivo najbolji, i mislim da je po sugestiji Tomislava opredijelo se za muzičko školovanje.
    Osman Novalić

Komentariši