Ko je žena o kojoj, priču ovu, pišem? Ime joj je Zada, rođena 1959. godine u Tuzli od oca Edhema i majke Džulseme. U vrijeme kad je rođena njeni roditelji su živjeli u Šićkom Brodu, ali se ubrzo sele u Mramor gdje je otac Edhem dobio posao u tamošnjem rudniku.Tu se rađa i njen jedini brat koji sa dvije godine života umire na rukama majke Džulseme, a potom na svijet dolaze dvije sestre: Suada i Mirsada. Svoje školovanje započinju u tadašnjoj OŠ „Slavko Mičić“ u Mramoru. Bile su to talentovane djevojčice, a Zada je još i prije polaska u osnovnu školu znala čitaiti latinicu i čirilicu. Za to je bio zaslužan njen otac koji je svakodnevno kupovao novine „Front Slobode“ ili „Svijet“. Kao da je juče bilo, sjeća se Zada kako je otac, umoran od teškog rudarskog posla sjedio u staroj fotelji dok mu je ona naglas čitala sve što je pisalo u novinama. Vrlo često je to bilo od korica do korica. Tako je i ona sama saznala za mnoge ličnosti i događaje što će doći do izražaja već u prvom razredu osnovne škole. Kad bi njena učiteljica spomenula nekog glumca ili bilo koju popularnu ličnost u to vrijeme, Zada bi odmah dizala ruku i uz dozvolu učiteljice pričala sve što je o njima pročitala u novinama. U prvom razredu osnovne škole piše i svoju prvu pjesmicu „Moja učiteljica“. Bio je to prvi znak njenog talenta za umjetnost i pjemica biva objavljena u tadašnjim veoma popularnim novinama „Front Slobode“.
Nažalost, već u ranom djetinjstvu saznala je za težak život rudara i nesreće u rudnicima koje nisu zaobišle ni njenog oca. Preživio je dvije takve nesreće, a njegov lik sa slomljenim nogama i povredama po tijelu duboko se urezao u dušu male djevojčice Zade. I u tako teškim danima otac Edhem je brinuo za svoju djecu i učio ih svemu što je i sam znao. Na prvom mjestu bilo je to crtanje, ali i pravljenje igrački po nacrtima iz tehničkih novina koje je Zada donosila iz škole. Kad je primijetio da Zada ima talenta za crtanje, davao bi joj svoje crteže sa zadatkom da gledajući u njih nacrta svoje vlastite. Na kraju bi sa osmjehom na licu konstatovao da su crteži isti kao njegovi, a često i bolji. Svoje kčerke je naučio i da igraju šah. U njihovoj maloj kući pošli su organizovati i šahovske turnire u kojima su najviše uspjeha imale Zadine sestre. Jedne prilike su čak učetvovale na republičkom takmičenju gdje je Suada osvojila prvo mjesto, a bila je tek učenik prvog razreda osnovne škole. Odmah iza nje, na drugom mjestu, bila je sestra Mirsada, a pohađala je četvrti razred osnovne škole. Obzirom da neki naučnici i šah doživljavaju kao jednu vrstu umjetnosti, možemo zaključiti da je i Zadin umjetnički talenat naslijeđen od oca Edhema. Zada kaže da je njihova majka bila stroga žena, ali da su od nje nasljedile sve ostalo.
U ranom periodu svoje mladosti Zada je htjela da bude glumica. Čim je krenula u srednju školu upisala se u dramsku sekciju, a ubrzo i u tadašnje Kulturno-umjetničko društvo „Bratsvo i jedinstvo“ u Mramoru. Sjeća se kako je to bio najljepši period njene mladosti. Putovali su po cijeloj BiH i davali svoje predstave. Na 11. festivalu amaterske drame u Jablanici, sa dramom „Hitler u partizanima“, koju je napisao Fadil Hadžić, osvojili su prvo mjesto, a Zada je proglašena najboljom glumicom festivala. Bio je to njen prvi veliki uspjeh. U znak priznanja je dobila plaketu koju još uvijek čuva.
Poslije završene srednje škole, Zada nastavlja školovanje na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, odsjek Srpsko-hrvatski jezik i književnost. Prvu godinu je uspješno završila i bila je student druge godine kada je otac Edhem ponovo doživio nesreću. Ovaj puta bilo je to u vrijeme kad su pravili novu kuću. Otac je pao sa ploče koju je pokušavao rašalovati. Sa tom nesrećom počinje Zadin najteži dio života. Napušta redovno školovanje i zapošljava se u Robnoj kući „Tuzlanka“ gdje će provesti pune tri godine. Očeva primanja su bila minimalna i veliki teret pada na Zadu i njenu majku. Finansijski ulaže da se završi gradnja započete kuće, snosi troškove liječenja oca i pomaže u školovanju sestara. Uporedo sa poslom u robnoj kući čisti poslovne prostore u nekoliko banaka, radi u Termoelektrani na mostomjeru. Od gladi gubi na težini, a od umora često pada u nesvjest. Povremeno, ilegalno boravi kod prijateljice u studentskom domu i vanredno studira. Profesori je skoro ne prepoznaju. Ona se zainatila da će diplomirati na Pedagoškoj akademiji i postati nastavnik Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Inat je ostvarila i silno je željela raditi u struci, ali u gradskim sredinama nije bilo lako dobiti posao nastavnika.
U to vrijeme, njena prijateljica iz djetinjstva, Nasiha Imširović, zajedno sa svojom porodicom živjela je u Međiđi Donjoj kod Gradačca i radila u trgovini. Jednog dana je došla da posjeti svoju familiju u Mramoru i iskoristila priliku da se vidi sa Zadom. Tada joj je rekla da u Osnovnoj školi „Međiđa Donja“ traže nastavnika Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Uz Zadinu saglasnost ponijela je njene dokumente i predala ih u školu. Iz škole je ubrzo stigao pozv da se Zada javi na posao. Od toga dana ona postaje naša sugrađanka što je i dan danas. Ubrzo upoznaje Šahdanović Nuriju, profesora geografije, za koga se i udaje 1983. godine. Nakon izvjesnog vremena Nurija dobiva posao u Policijskoj upravi Gradačac i oni od tada žive ulici sa tadašnjim nazivom „Partizanska“. Oboje su sretni i zadovoljni, a posebno Zada koja u materijalnom smislu još uvijek pomaže svoje roditelje. Njen otac je postao invalid i dobio je lakši posao u tuzlanskoj tvornici obuće Aida. Iz Mramora svakodnevno putuje malim motorićem na posao u Tuzlu.
Bio je 26. juni 1988. godine kada je Zada išla u posjetu svojim roditeljima. Putovala je autobusom zajedno sa jednom od svojih sestara. Na Šićkoj petlji kod Tuzle autobus je na kratko zastao jer se tamo nešto dešavalo. Ispred Zadinih očiju bljesnula je neka čudna zelena svjetlost. Autobus je nastavio dalje, a nju je obuzela neka čudna zebnja jer znala je da je motorić njenog oca bio zelene boje. Ubrzo je stigla tužna vijest. U saobračajnoj nesreći poginuo je njen otac Edhem. Ruši se čitav Zadin svijet. Od tada ništa više nije isto kao što je bilo. Njeno krhko tijelo nije se više moglo nositi sa svim nedaćama koje su je zadesile i ona pada u depresiju. Drhtavom rukom uzima četkicu i počinje slikati.
A onda je došao rat. Zada piše svoj ratni dnevnik koji u tri dijela objavljuje 1998. godine u “Prosvjetnom listu” Sarajevo. Na molbu sarajevskih pisaca i urednika Prosvjetnog lista, Alije Dubočanina i Muje Musagića, ona pristaje da se njen dnevnik štampa kao cjelina, ali kad je pošla sa prepisivanjem orginalnog teksta prisjetila se svih ratnih strahota i nije mogla izdržati da ponovo prolazi kroz sve to. U to vrijeme već je radila u JU OŠ ” Dr. Safvet-beg Bašagić” gdje radi i danas, ali ne više kao nastavnik, već kao bibliotekar. Inače, u ovoj osnovnoj školi Zada radi još od ratne 1994. godine. Svoje vlastite djece nema, ali kako sama kaže, njeni učenici su joj pružili svu ljubav i podršku. Za uzvrat ona je njima bila i majka i nastavnica. Voljela je svoj posao više od svega što je radila. U decembru ove godine odlazi u zasluženu penziju.
Trenutno se bavi pisanjem, slikanjem, izradom prirodne kozmetike i lektorisanjem, što je bio i povod da napišem ovu priču. Tačnije rečeno, oduševljen njenim crtežima portreta u olovci i slikama akrilnim i uljanim bojama, odlučio sam da, preko svog Bloga na internetu, upoznam širu javnost sa ovom izuzetno talentovanom ženom i pitam čitalaču publiku: JESMO LI PREPOZNALI UMJETNIKA ?
Ali prije nego vas upoznam sa njenim umjetničkim djelima recimo nešto bliže o tome kad i kako je uistinu sve krenulo. U svojoj 60 godini života Zada se prisjetila crtanja iz djetinstva i osjetila nevjerovatnu potrebu da ponovo crta, ili bolje rečeno da se uči pravilno crtati. Od majke je naslijedila upornost i vjeru da ništa nije nemoguće ako to istinski želiš. Na internetu je pronašla besplatne stranice na kojima su bile lekcije o tome kako nacrtati portret. U početku je crtala portrete članova svoje porodice, neke prijatelje, glumce i sl. Svaki slobodan trenutak koristila je za crtanje i uvidjela kako brzo napreduje. Skupila je hrabrost i jedan od nacrtanih portreta objavila na svojoj FB stranici. Bio je to pun pogodak. Zadini FB prijatelji su bili iznenađeni njenim talentom za crtanje i nisu štedili riječi hvale za objavljeni portret. Ubrzo poslije prvog, Zada objavljuje drugi, pa treći, četvrti i tako redom. Do današnjeg dana objavila je više od 180 svojih radova od kojih je najveći broj portreta nacrtanih olovkom, ali i slika naslikanih akrilnim i uljanim bojama.
Nekada je izložba u likovnom paviljonu ili drugoj odgovarajušoj prostoriji bila prvi i jedini medij koji je uspostavljao komunikaciju s publikom. No, u savremenom svijetu, gdje tehnologija ovladava našim životima, način komuniciranja se mijenja, a jedan od noviteta je bio internet, danas standardni dio svakodnevnog života. Zahvaljujući internetu Zada je početkom marta ove godine postala član mnogih internetskih udruženja i grupa likovnih umjetnika. Da se odmah razumijemo. Nisu to udruženja niti grupe likovnih umjetnika koji su formalnopravno registrovani kod nadležne državne institucije, već su to udruženja koja egzistiraju na internetu i omogućuju svojim članovima da svoje crteže, slike i druga umjetnička djela objavljuju na starnicama tih grupa i udruženja. Obično se ostavi rok do kojeg se mogu prijavljivati vlastiti radovi, a onda odabrani žiri pregleda radove i javno objavljuje one najbolje, a njihovim vlasnicima dodjeljuje određena priznanja. U pravilu to su plakete koje mogu biti dijamantske, zlatne i srebrne. I da, nema tu pravih dijamanata, zlata niti srebra. Sve se to dešava u virtuelnom svijetu današnjeg modernog doba i samo olakšava mnogim nepoznatim umjetnicima da se za njih čuje i da pokazu svoj talenat, eventualno postanu poznati. Preko nekih stranica može se vršiti i prodaja umjetničkih djela, sto sve ovisi o organizatorima ovakvog vida medijske komunikacije između umjetnika i publike.
Proglašavanje najboljih umjetničkih djela ponekad se prepušta članovima društvenih mreža, poput Facebok-a, na kome se lajkovima odlučuje o dodjeli priznanja za izložene radove. Svoj prvi certifikat Zada je dobila iz Kostarike. A onda, za samo šest mjeseci dobiva 9 dijamantskih 143 zlatna i 6 srebrenih certifikata. Na prvi pogled nevjerovatno, ali mnogobrojna priznanja su neumoljiv dokaz njenog talenta. Je li moguće da je u tako kratkom vremenu rođen umjetnik? Da, moguće je, a dokaz za to su više od 180 dobivenih certifikata iz 40 zemalja svijeta. Je li moguće da niko iz službe za razvoj kulture u gradu Gradačcu, još uvijek nije prepoznao da je u našoj čaršiji rođen umjetnik. Ne, ne želim vjerovati da je to moguće, ali činjenica da niko iz gradskih institucioja nije ni pozvao, a kamo li čestitao Zadi na uspjehu, na žalost govori da je i to moguće.
No, neću ja o tome. Ja hoću samo o lijepom da vam pišem. A lijepo je čuti da se Zadine slike mogu vidjeti u virtualnim galerijama u Dubaiju, Kairu, Tokiu, Rio de Žaneriu, Parizu, Istanbulu, Bangladešu, Iraku, Džakarti, Filipinima, Indiji, Pakistanu, Njemačkoj, Libanonu, Italiji, Makedoniji, Srbiji, SAD-a, Meksiku, Australiji, Ukrajini, Slovačkoj itd.
Vrhunac uspjeha dogodio se u Dubajiu gdje je objavljena i prva Zadina samostalna vrtualna izložba koju možete pogledati ako kliknete OVDJE ”.
Keja li koicidencija! Izložba je otvorena 08.08.2020. godine, baš na rođendan njenog oca, kojeg je toliko voljela.
I na kraju, poželimo našoj Zadi još puno uspjeha u nadi da će jednog dana imati svoj vlastiti atelje u kojem će nacrtati još puno lijepih slika. Nadam se da će mo jednog dana gledati te slike, ne samo u virtuelom svijetu već i na njenoj prvoj stvarnoj izložbi u našem Gradačcu. Svi skupa pružimo joj nesebićnu podršku.
A sada, po mom vlastitom izboru, prilažem nekoliko kolaža sastavljenih od Zadinih umjetničkih radova koja su dobila visoka priznanja i iza kojih stoje zvanični certifikati.
Mirza Avdičević
