NAŠE GORE LIST – PISAC ROMANA, SENAD IMAMOVIĆ

NAŠE GORE LIST – PISAC ROMANA, SENAD IMAMOVIĆ



Započnimo ovu priču sa tumačenjem njenog naslova i pitanjem : Zašto je Senad naše gore list ? U prenosnom značenju odgovor je sljedeći: „List kojeg je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat, sada živi na toj drugoj gori, a lišce koje je ostalo, hvali se kako je nekad on bio list njihove gore“.
U slučaju našeg Senada, koji je rođen u Gradačcu, život je odnio u Sarajevo, a mi se hvalimo kako je on naše gore list. Razloga za tako nešto imamo puno. Zato vam ovu priču pišem.

Senad je rođen 1952. godine od oca Imamović Safeta (1930 -2013) i majke Fatime (1931-2003), koja potiče iz poznate porodice bosanskih Filipovića.
Gradačački Imamovići su takođe poznata porodica koja pripada širokoj lozi bosanskih Imamovića, iz koje je potekao i Senadov bilzi rođak Prof.dr.sc. Mustafa Imamović, dugogodišnji Profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Inače, Senadov otac Safet je završio srednju poljoprivrednu školu u Derventi gdje je upoznao svoju buduću suprugu Fatimu. Imao je nesreću da se školuje u napetoj političkoj situaciji kad se bivša Jugoslavija nalazila u ruskoj blokadi koja se zvala Informbiro tako da je sa nepunih 19 godina nepravedno upućen na Goli otok. Nije mu pomogla ni činjenica da je sa 13 godina bio u partizanima kao ratni kurir komadanta Franje Herljevića. Njegova Fatima ga je vjerno čekala i po izdržavanju kazne oni su svoju ljubav krunisali brakom.
Poslije političke rehabilitacije Safet je imenovan za prvog upravnika novosnovanog poljoprivrednog dobra u Gradačcu, a ubrzo postaje prvi direktor preduzeća „Napredak“.
Njegova supruga Fatima je dobila posao u opštini i bila je prva osoba koja je, kao žena, dobila posao u službi opštine Gradacac.

Kuću su imali u samom centru grada, na ulazu u ulicu poznatu kao Kadić mahala. U toj kući, Safet i Fatima su svili svoje gnijezdo i na svijet donijeli dvoje djece, Senada i njegovu sestru Sabinu.

Kasnije će ta kuća biti korištena za sjedište gradačačkog društva Crvenog krsta, a Safet će sa svojom porodicom preseliti u dvosoban stan “Napredkove zgrade”, preko puta poslovnog objekta gradačačke Pošte. Svoje školovanje Senad započinje u osnovnoj školi sa nazivom „Crvena škola“. I danas se rado sjeća svog prvog učitelja Softić Mehmeda.

Njegov život i školovanje u Gradačcu neće dugo trajati jer po državnoj direktivi 1960. godine Senadov otac biva imenovan za direktora izgradnje najvećeg voćnjaka u BiH čija lokacija je u Rakovica kod Sarajeva.

To je bio razlog da cijela porodica seli u Sarajevo u kojem Senad nastavlja svoje školovanje. Poslije osnovnog školovanja nastavlje srednje obrazovanje u Prvoj gimnaziji, a potom završva i Pravni fakultet. Kao dipl. pravnik dobiva posao u Višoj upravnoj školi gdje radi u dekanatu kao sekretar sve do 1981 godine. Te godine Senad se ženi i formira svoju porodicu. Njegova izabranica se zvala Jasmina. U periodu od 1981-1992 godine su dobili dvoje djece. Kčerku Amelu i sina Mirzu. U tom periodu radio je u Pravnoj službi preduzeća „Sarejevo – Gas“. Po izbijanju rata 1992. godine Senad se uključuje u interventnu jedinicu za sanaciju gasovodne mreže u gradu koji je svakodnevno granatiran.

Nesretni rat koji se desio u Bosni i Hercegovini donio je velike i neočekivane promjene u Senadovom životnom putu. Po prvi put u životu uzeo je olovku u ruke sa namjerom da piše nešto za što ni sam nije znao da li će to biti knjiga ili samo odgovor na postavljena pitanja njegove kčerke. Uz puno rizika i odricanja sačuvao je sve što je zapisao, sačuvao je svoj život, ali ne i brak. Za odluke koje je donosio u ratnim uslovima, nije imao razumjevanje svoje supruge i brak se okončao međusobnim sporazumom.

Po završetku rata 1995. godine Senad sa djecom odlazi u Ameriku gdje ga je čekala nova i neizvjesna borba za preživljavanje u tuđini. Zbog nepoznavanja engleskog jezika primoran je da radi u raznim fabrikama na teškim fizičkim poslovima. Slobodnog vremena skoro da nije ni imao jer je bukvalno radio svih sedam dana u sedmici. Uz puno odricanja i zajedničkom snagom, sa svojom djecom, uspijeva ispoštovati sve finansijske obaveze stvorene dolaskom u novu državu. Nije imao sponzora niti bilo kakve pomoći, ali uspijeva svoju djecu izvest na put, poslije čega se kčerka Amela vraća u Sarajevo. Sin Mirza ostaje u Americi gdje osniva svoju porodicu i često posjećuje svog, već pomalo, ostarjelog oca.

U poznim godinama čiste savjesti se posvećuje sebi i sklapa novi brak. Ženi se Selimović Ajšom koju je upoznao za vrijeme svog boravka u Americi. Ajša je početkom ratnih zbivanja, 1992 godine, sa dva sina, izbjegla iz Vlasenice.
.

Svoja životna iskustva Senad ponovo počinje prenositi na papir. U međuvremenu je u Bostonu doživio težak moždani udar koji će u mnogome promjeniti njegov život, ali ga neće zaustaviti u pisanju . Ubrzo će se iskazati kao pisac sa velikim talentom. Za kratko vrijeme je napisao osam romana i jednu knjigu kratkih priča. Trenutno piše i jubilarni deseti roman.

Kad govori o sebi i svom književnom stvaralaštvu Senad voli naglasiti kako on nije književnik niti je član nekog književnog udruženja, ali jeste pisac koji uživa u pisanju kratkih priča i romana. Na taj način, kao i mnogi drugi pisci, iskazuje svoje emocije iz proteklog života sa namjerom da ih prenese na buduća pokoljenja. Svjestan je činjenice da je u ovom vremenu teško biti patriota a pri tom ne zatvarati oči pred istinom. Zato Senad piše široko otvorenih očiju i piše samo istinu. Uz sve to piše jezikom kojeg mogu razumjeti i oni koji nisu bliski književnom jeziku.

A sad, hajde da vidimo kako je to sve krenulo.

Prvu knjigu je napisao je u ratnom periodu za vrijeme strahovitog razaranja Sarajeva.
Pomisao o pisanju ove knjige je došla u trenutku kada ga je kčerka pitala:
“Tata, ko su oni, a ko smo mi? Zašto oni hoće da ubiju nas? Kako izgleda snajper kojim ubijaju djecu?

U nemoći da to objasni maloj djevojčici, tata joj obećava da će napisati knjigu u kojoj će bit odgovori na njena pitanja. Ti odgovori su se rađali u njegovim mislima tokom dugih besanih noći, čiju tišinu su povremeno prekidali jezivi zvuci smrtonosnih granata koje su razarale grad i ubijale nevine građane Sarajeva. Pisao je bez ambicije da mu to postane životna okupacija.


Knjigu je nazvao „OŽILJCI SJEĆANJA“ . Bio je ubijeđen da će to biti samo jedna knjiga, ona koju je obećao kčerci.
Pisana je hronolški tako da ostavlja dojam lične biografije, ne samo u vrijeme rata već kroz cijeli period njegovog odrastanja. Poslije rata mislio je da su to bila sjećanja sa ružnim ožiljcima i poremećenim emocijama. Međutim, Profesor Mirzet Hamzić nije mislio tako. Pročitavši rukopis on je u njemu pronašao vrijednosti Senadovih poruka i ponudio mu da bude recenzent njegove prve knjige. Iako je napisana u ratu, knjiga je objavljena 2011. godine. Izdavač je bila firma PRINT STUDIO ESSE, Sarajevo, a štampana je u štampariji “DOBRA KNJIGA” u Sarajevo.

Druga knjiga nosi naslov „POTROŠEN ČOVJEK“ . To je priča o čovjeku koji se na brzinu želi obogatiti. Da bi to ostvario potrebna mu je pomoć stručnog lica koji se razumije u poslovne projekte.
Na preporuku o imenu takvog čovjeka on odgovara: “Nemoj njega, on je potrošen čovjek. Meni trebaju mladi i svježi ljudi sa vezama, ljudi koji će po svaku cijenu obezbjediti tržište za moju robu”. Bilo je jasno da se on upušta u opasnu avanturu radi sticanja materijalnog bogastva mimo pozitivnih zakona, društva i državnih institucija. Radnja se odvija krajem prošlog vijeka kada pohlepa za bogastvom srozava najveće ljudsko oličenje – humanist i dostojanstvo. Ono što je za nas interesantno je to da Senad kroz cijelu priču se provlaći dva lika rodom iz Gradačca. Njihovo neraskidivo druženje i odrastanje iz perioda rane mladosti, sazrijevanja i upliva u bračne vode do odluka u ratnim i poslijeratnim danima.


Za razliku od prethodna dva romana u kojima se sa puno likova i događaja radnja odvija u Sarajevu, treća knjiga “MORGAN” je djelo u kojem se radnja dešava daleko od Sarajeva i Bosne. Zbog stresa i iscrpljenosti od mukotrpnog rada u Americi, Senad dobiva jak moždani udar.
Sreća pa je sa njim bila Morgan koja je odmah pozvala hitnu pomoć. Ali ne samo to. Od tog trenutka ona je i doktor, psiholog, higijeničar, terapeut tijela i duše, sekretarica, advokat i šta sve ne još. Zahvaljujući njoj Senad se u dovoljnoj mjerio oporavlja i svoju sudbinu prenosi na papir. Uz velike emocije opisuje svoje stanje poslije trenutka kad je pao u potpuni mrak. Na vrlo slikovit način opisuje trenutak buđenja u nepoznatom okruženju sa blještavom svjetlošću kroz koju nazire nepoznate ljude i vidi kako mu nešto govore, ali on ih ne čuje. Želio im je samo reći da mu se silno spava, ali ni on nije imao glasa. Kad se njegova memorija razbistrila i kad su sjećanja postala jasnija otvorila su se nova pitanja koja su ga motivisala da piše na temu ljudskog dostojanstva. Tako je i nastala ova knjiga sa posvetom osobi po imenom Morgan.


Četvrtu knjigu Senad posvećuje svojim roditeljima. Radnja se odvija u periodu i post periodu Drugog svjetskog rata. To je istinita priča o Golom otoku i njegovom najmlađem robijašu – Senadovom ocu Safetu, koji je stigao na Goli Otok nepunih 19 godina. Njegova vjerodostojna priča nas vrača u Gradačac kada se o njemu malo znalo pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća.
Iako se radi o romanu koji za temu ima Goli otok, Senad Imamović je ispisao ljudsku, humanu i plemenitu priču čija poruka glasi: “Ciklično ponavljanje vjetrova zla ne mogu ubiti dobro u čovjeku.” Knjigu je simbolično nazvao „NA VJETROMETINI“ . U njoj je pomenut i odnos vlasti prema osumnječenim licima za izdaju komunističke partije u našem Gradačcu.


Peta Knjiga je roman “NEDOVRŠENA PRIČA” koja nam govori o dršavanjima u tridesetak posljednjih godina u Sarajevu sa izletima u Makarsku, Sveti Stefani, Pariz ….. a sve prelamajući se preko glavnog lika romana, djevojke iz Sarajeva
Ona se bavi sportom ali zbog svoje ljepote pada u ljubavna iskušenja. Pri tome se istovremeno suprostavlja nemoralnim zahtjevima ljudi iz političkog miljea.




Roman “NEBO ZNA ISTINU” je Senadova šesta knjiga i ima za temu psihološku terapiju nakon preživljenog stresa. Ovoga puta okosnicu romana Imamović gradi na kazivanju bivšeg obavještajca. Radnja je smještena na relaciji Massachusetts – Sarajevo.
To je vrijeme u kojem čovjek podvlaći crtu na sva do sadašnja druženja, borbe i preživljavanja.

Knjiga kratkih priča “POLOMLJENI BAGREM” je došla u vrijeme kada se Senad odmarao od pisanja i to je njegova sedma po redu knjiga.
U nju su smještene priče koje se nisu našle u njegovim romanima ali tematski su vezane sa pričama iz pomenutih romana. To su: Priča o Kadić mahali, o Gradini, sestrinom rođenju, prvom učitelju Mehi, priča o pojmu istine i laži, o zimskim i ljetnim doživljajima iz djetinjstva. Tu je i priča o dočeku Bajrama i proslavi Prvog maja gdje glavnu ulogu igra jagnje po imenu Bekan. I naravno, sve se to dešava u vremenu buđenja svijesti galopirajuće generacije iz 50-tih godina prošlog vijeka.


“BIJEG OD SUDBINE” je roman koji prati sudbinu Bošnjačke porodice, kontinuirano i hronološki, kroz četiri do pet generacija.
Glavni junak je Mustafa, rođen u Gradačcu, koji u Sarajevu završava srednju vjersku školu Medresu i koji po dekretu postaje imam u Vlasenici. U ovoj, osmoj po redu, Senadovoj knjizi, prikazana je sudbina imama Mustafe i sudbina njegovih potomaka, što je ustvari prikaz sudbine bosanskih muslimana u prošlom i sadašnjem vremenu. Sve se svodi na to, da pogrešna percepcija osjećanja kod ljudi koje voliš, stvara nesporazume i neželjene probleme.


Roman “JE LI KASNO ZA LJUBAV” je deveta Senadova knjiga posvečena borbi sa osjećanjima doživljenim u dužem vremenskom periodu.

Je li moguće voljeti i ostati moralan uprkos životnim iskušenjima? Priča koja poručuje da, “kako god shvatali, šta god radili i planirali” …. ljubav ostaje jedino rješenje za životne probleme i jedina garancija za čistu savjest i duševni mir”.



I ne samo to. Pišući svoje knjige Senad je spoznao istinu koja potvrđuje čnjenicu da ljudsko dostojanstvo nije nešto što posjeduju svi ljudi, već je to jedna privilegija pojedinaca koji ne zatvaraju oči pred istinom.
Zato je priča o ljudskom dostojanstvu tema Senadove desete knjige sa naslovom “POSLJEDNJA SIMFONIJA” . Knjiga bi trebala biti štampana iduće godine kada se planira i sveobuhvatna promocija Senadovog spisateljskog rada. Senadova želja je da to bude u njegovom Gradačcu što bi bila prilika da se uživo družimo sa piscem koji je naše gore list. Poželimo Senadu da mu se želja ostvari.








O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”.

Mirza Avdičević

Komentariši