SAFET GRADAŠČEVIĆ NAJSTARIJI POTOMAK IZ LOZE GRADAČAČKIH GRADAŠČEVIĆA

Danas vam pišem priču o Safetu Gradaščeviću, našem najstarijem sugrađaninu iz loze gradačačkih Gradaščevića. Rođen je 1926. godine u Gradačcu, od oca Mehmeda i majke Munire. Iako je već duboko zagazio u 96. godina života, Safet je dosta dobrog zdravlja.

Septembar je 2021 godine i ja sam u posjeti kod Safeta. Sjedimo u njegovom stanu i u nekoj čudnoj tišini ispijam prvi gutljaj bosanske kafe koju je pripremila Safetova kućna pomoćnica. U kafu sipam nekoliko kapi mlijeka i posmatram Safeta kako drhtavom rukom uzima šoljicu istovremeno govoreći kako i on voli kafu s mlijekom. “Volila ju je i moja rahmetli supruga Fikreta”, rekao je to sa tugom u glasu. Stare fotografije okačene po zidovima sobe čine atmosferu kao da smo u nekom drugom vremenu. On sjedi na udobnom kauču, uredan i lijepo obućen. Ispod tankog braon džempera sa ve-izrezom nazire se košulja boje bijele kafe.

Drzeći ruke jednu u drugoj naslonjene na kuhinjski stol, on sa sjetom počinje svoju priču: “Za moje najstarije pretke nema pouzdanih podataka o njihovom porijeklu. Postoji više verzija, ali u porodici Gradaščevića preovladjuje mišljenje da su naši preci došli u vrijeme kad su se Osmanlije povlačile iz Budima, glavnog grada Kraljevine Mađarske. Tamo su vjerovatno bili kao bosanski vojnici i dužnosnici osmanske vojske. Oni su se ustvari iz Budima vratili u svoju postojbinu Bosnu. Pretpostavka je da se tada nisu prezivali kao Gradaščevići, nego su to prezime uzeli doselivši se u Gradačac”.

Zadovoljan sa početkom našeg razgovora, popio sam gutljaj, još uvijek, tople kafe i poput radoznalog djeteta u jednom dahu sam ga pitao u kakvom je on srodstvu sa Husein – kapetanom, kao najpoznatijom ličnosti iz porodice Gradaščevića. Sad je on ispio gutljaj i sa osmjehom na usnama rekao mi je, “svi me to pitaju”.

Ne čekajući da bilo šta kažem nastavio je da priča. “Naš najbliži zajednički predak zvao se Mehmed – beg Gradaščević. Bio je kapetan Gradačačke kapetanije. Huseinov je djed, a moj čukun, čukun-djed. Taj naš zajednički predak imao je tri sina koji su se zvali: Osman, Derviš i Mustafa. Od njih trojice kapetansku titulu je naslijedio Osman i on je otac Huseinov koji će postati najpoznatiji kapetan iz porodice Gradaščevića. Moja loza se nastavlja od Mustafe koji je imao dva sina, Derviša i Ahmeta. loze ide od Derviša koji će dobiti tri sina po imenima, Alim, Salih i Ibrahim. Nadalje, Ibrahimu se rađaju dva sina i to, Sulejmen i moj djed Bećir“. Svi oni su imali titulu bega koja se dodavala iza imena tako da se moj djed Bećir, ustvari zvao Bećir-beg. Inače, Bećir-beg je bio vijećnik Banskog vijeća Vrbaske banovine u periodu 1929. – 1933. Bila je to jedna od devet banovina (pokrajina) Kraljevine Jugoslavije. Rođen je 1855. a umro 1942. godine. Sahranjen je u mezarju Kapetanovička u Gradačcu. Preko svojih leđa je prevalio dvije carevine i jednu kraljevinu.

Zadivljen njegovom memorijom nestrpljivo očekujem nastavak priče na koji nije trebalo dugo čekati. Istim onim tonom i bez ikakvih znakova zamora, Safet nastavlja svoju priču: “Moj djed Bećir-beg ženi se sa Hasibom, djevojkom iz imućne tuzlanske porodice Zaimovića. Sa njom dobiva dvije kčerke i četiri sina. Bili su to: Ruvejda, Mina, Osman, Ahmet, Ešref i moj otac Mehmed, koji je takođe imao titulu bega. Otac mi se zeni sa Munirom Salihbegović iz Bijeljine sa kojom dobiva troje djece, tj. mene, mog brata Dževada (1929 – 2013) i sestru Selmu (1933 -1996). Ja sam se oženio sa Fikretom Ganibegović (1934 – 2002) iz Gradačca i zajedno smo dobili kčerku Aidu i sina Adnana” od kojih imamo četvero unučadi i šestero praunučadi.

U želji da saznam sto više iz njegove dublje prošlosti postavljam mu i jedno pitanje sa čijim odgovorom želim saznati Safetovu rodbinsku vezu sa Begom Gradaščevićem, koji je nedavno umro, a živio je u porodičnoj kući gdje se rodio i Husen – kapetan Gradaščević. Bego i ja potičemo od zajedničkog nam pretka, Mehmed – kapetana Gradaščevića, samo što se moja loza proteže od Mehmed – kapetanovog sina Mustafe-bega, a Begina od Osman – kapetanovog sina Hadži Bećir-bega, koji je rođeni brat Husein – kapetana Gradaščevića”.

ovog brif izlaganja, Safet je na trenutak zaćutao. Sa velikim poštovanjem gledao sam u najstarijeg pripadnika iz loze Gradaščevića i pitao se, da li kao društvo dovoljno cijenimo ovu uglednu porodicu iz čijeg reda je uvijek neko čuvao red i mir u našem Gradačcu. Jemo li se zaista na pravi način odužili njegovom rođaku Gradaščević Husein – kapetanu.

Prije nego što smo nastavili razgovor osvježili smo se sa hladnim sokom od prave domaće višnje, kojim nas je ponudila Safetova kuće-paziteljica. Daljni razgovor usmjerio sam na Safetovo djetinjstvo i sve ono što se dešavalo pri njegovom odrastanju. Saznao sam puno toga, ali u ovoj priči ograničimo se samo na njegov život u kratkim crtama.

Safetje u Gradačcu upisao osnovnu školu poslije koje kratko nastavlja trgovačku školu, tadašnju preteču niže gimnazije. U tom periodu njegov otac zajedno sa porodicom seli u naselje Boće kod Brčkog. (Boće, Boderište ili Donje Dubravice). Razlog tome je bila podjela imovine u kojoj je Safetov otac tamo naslijedio jednu porodičnu kuću sa imanjem. Obzirom da nije završio trgovačku školu Safet se u Brčkom prebacuje u nižu gimnaziju, ali u vremenu dok je pohađao treći razred porodica seli u Bijeljunu jer njegov otac dobija posao u tamošnjoj šumariji. Bila su to teška predratna vremena u kojima je bilo kakav posao dobrodošao. Uskoro izbija i Drugi svjetski rat i porodica se ponovo seli, ovaj puta u Tuzlu. Naime, Safetov dajdža, Muradbeg Zaimbegović zapošljava njegovog oca u tuzlanskom rudniku i omogućava mu puno veću zaradu. Bila je to ratna 1942. godina. Safet ponovo mijenja školu i upisuje zanat metalske struke kojeg takođe nije uspio završiti. Ovaj put razlog je bio što ga 1944. godine hapse pripadnici SS divizije i raspoređuju u “Handžar jedinicu” u kojoj je boravio jedno kraće vrijeme. Kraj rata je ipak dočekao kao pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. U vrijeme tzv. “Trščanske krize”, kada dolazi do zategnutih odnosa sa Italijom, Safet biva raspoređen u Zadar, gdje će dočekati i zvaničnu demobilizaciju.

Poslije rata Safet se vraća u Gradačac i zapošljava u Narodnoj banci. Poslije kraćeg vremena, kao perspektivan kadar, biva upućen na školovanje u Zemun gdje završava tadašnju kreditnu školu. Nedugo potom nastavlja školovanje u Daruvaru gdje stiče diplomu ekonomskog tehničara. Kao što smo rekli, radni vijek je započeo u ispostavi Narodne banke u Gradačcu, ali ubrzo prelazi u Zadružnu banku sa sjedištem u Brčkom, gdje postaje i direktor te banke. Formiranjem filijale Zadružne banke u Gradačcu Safet biva postavljen za direktora te filijale. U međuvremenu je dugo vremena obavljao poslove bankovnog revizora na području Brčkog.

Kad je u pitanju gradačačka privreda, Safet je radio u državnom preduzeću Žitopromet pa kasnije u UPI – Trgocentru, da bi svoj radni vijek završio kao direktor fabrike za hemijsku proizvodnju “Hempro” u Gradačcu. Otišao je u prijevremenu penziju. Preturivši preko glave i drugi rat koji se desio u Bosni i Hercegovini (1992 – 1995), dočekao je duboku starost. Poželimo mu da ostatak života provede u miru i dobrom zdravlju.

Komentariši