PETAR RADIĆ – PROFESOR MATEMATIKE KOJEG SU UČENICI POŠTOVALI



Dok razmišljam kako da započnem priču o profesoru matematike Petru Radiću, u mislima se vraćam na dane kad sam upisivao prvi razred Gimnazije “Hasan Kikić” u Gradačcu. Bilo je to nastupajuće ljeto 1969. godine, odmah po završetku osnovne škole. Sjećam se kako nas je više od pola 8.a razreda OŠ “Ivan Goran Kovačić” upisalo tadašnju gimnaziju koja se nalazila među zidinama poznate Kule “Zmaja od Bosne”.Zajedno sa mnom, gimnaziju je upisao i Ramiz Emić, čiji roditelji su imali kuću neposredno do kuće mojih roditelja. Moj drugi susjed, Osmičić Zijad, nije se pojavio na upisu, a na moje pitanje zašto nije došao, odgovorio mi je kako su njegovi roditelji odlučili da ga ne šalju na dalje školovanje jer su planirali da se njihov sin bavi poljoprivredom. Iako sam još uvijek bio nezreo dječak, nastupio sam nekako odlučno rekavši mu da ide kući i ne govoreći nikom ništa, uzme svoje svjedočanstvo o završenom osmom razredu osnovne škole, pa će mo zajedno otići da on upiše Školu učenika u privredi (ŠUP), u kojoj je upisni rok još uvijek bio otvoren. Poslije sam se osjećao ponosnim što sam uticao na svog druga da nastavi školovanje, a on je ushićeno govorio kako će uporedo sa zeljomradnjom i dalje ići u školuVratimo se sad našoj glavnoj temi i recimo nešto o ovom profesoru koji je još za života postao legenda.
Petar je rođen 17.08.1937. godine, kao četvrto dijete od jedanaestero braće i sestara. Njegovi roditelji, otac Ilija (11.09.1907 – 05.01.1974) i majka Vlašić Ana (22.06.1911 – 30.01.1979), imali su obiteljsko imanje u Ledenicama Donjim – zaseok Bare, Gradačac.
Petar osnovnu školu završava u Gradačcu u zgradi poznatoj kao Crvena škola.
Njegov otac vrši pritisak na Petra da nastavi školovanje iz oblasti vjeronauke i tako jednog dana postane parok u nekoj od katoličkih crkava, Petar se uspijeva oduprijeti očevim željama i upisuje Gimnaziju. nadarenost za matematiku još više dolazi do izražaja i ubrzo postaje najbolji matematičar u svom razredu. Po završenoj Gimnaziji Petar dobiva stipendiju od tadašnjue Opštine Gradačac i odlazi na studije u Sarajevo, gdje na Prirodno matematičkom fakultetu upisuje Odsjek matematike i fizike. U trećoj godini postaje student asistent, a sve ispite iz četvrte godine polaže u junskom ispitnoom roku. Podatak za divljenje, zar ne.


Po odsluženju vojnog roka dobiva posao u gradačačkoj Gimnaziji i sa skolskim dnevnikom u ruci prvi puta ulazi u razred kao profesor matematike. Za vrijeme svog radnog vijeka kratko je radio u Sjenici, a povremeno je predavao i u Modriči, Bos. Šamcu i Srebreniku.

Godine 1963. Petar se ženi sa djevojkom iz svog sela, Kuzmanović Cvijetom, 1942. godine, sa kojom je dobio sina Dragana (1964) i kčerku Vesnu (1971). Inače, Cvijeta je završila srednju trgovačku školu u Pančevu mnogi naši sugrađani je se sjećaju kao trgovca koja je čitav svoj radni vijek provela u poznatoj prodavnici zvanoj Piljarnica.
Poslije ovih brif navedenih biografskih podataka vratimo se na početak priče u kojoj sam i ja, zajedno sa ostalim gimnazijalcima 1.b razreda, u stoječem stavu dočekao našeg profesora Petra Radića. Sama pomisao na matematiku je kod većine učenika ulijevala neki čudan strah tako da smo sa strahopoštovanjem propratili profesorov hod sve do katedre. Neko olakšanje smo osjetili tek kad nam se sa blagim osmjehom obratio riječima: “Sjedite djeco, ja sam Petar Radić i učit ću vas kako najlakse da rješavate matematičke zadatke”.
Isuviše puno vremena je prošlo od tog prvog našeg školskog časa tako da se ne sjećam sta smo tog dana učili, ali se dobro sjećam da smo za domaću zadaću imali samo jedan zadatak. Kako sam ranije rekao, Ramiz Emić i ja smo živjeli u istom komšiluku pa smo smatrali kako je to bila dobra prilika da zajedno uradimo tu zadaću. Sjeli smo za kuhinjski stol u kući mojih roditelja. Zadatak nije bio težak i brzo smo ga riješili. Za igru nam je neplanirano ostalo puno vremena. Nakon dva dana ponovo smo na času matematike. Sveske sa urađenom domaćom zadaćaom su otvorene i stavljene na klupe tako da profesor u laganom hodu može pregledati dobiveni rezultat. Ispred mene je sjedio Ramiz. Prolazeci pored mene, profesor se malo duže zagledao u moju svesku i klimnuo glavom u znak potvrde da je rezultat tačan. Kad je bio pored mog druga Ramiza, profesorova reakcija je bila ista, ali se odmah poslije toga vratio korak unazad i ponovo pogledao moj zadatak. Ne znajući o čemu se radi, uplašeno sam rekao, “zadaću smo radili zajedno”, na što je on ponovo klimnuo glavom i otišao pregledati zadaću kod ostalih učenika.
Poslije završenog pregleda uzeo je kredu u ruku rekavši, “Sad će nam Avdičević uraditi ovaj zadatak na tabli, a vi ostali pažljivo gledajte”.
Istog momenta sam ustao i odlučno krenuo prema tabli. Zadatak sam riješio brzo, a rezultat podvukao dva puta. Vrlo dobro Avdičeviću, rekao je to umjerenim tonom i rukom pokazao da mogu ići na mjesto. Iako je sve izgledalo normalno ja sam ipak imao osjećaj da nešto nije u redu. Kopkalo me šta je on to vidio u Ramizovoj svesci pa je ponovo došao da pogleda moju. Na pauzi sam uporedio naše zadatke i odmah mi je bilo sve jasno. U mom zadatku poviš znaka jednakosti stojala je neka mala crtica pa je izgledalo da se moj znak jednakosti sastoji od tri crtice. Ni danas ne znam zašto, ali Ramiz je taj znak jednakosti napisao baš sa tri jednake paralelne crtice pa je profesor vjerovatno posumnjao da je jedan od nas bio prepisivač. Iako mi je zbog svega što se desilo ostala gorka knedla u grlu, ubijeđen sam da nam to naš profeor nije uzeo za zlo. Prvi razred smo obojica zavšili uspješno, kao što je imoj drug Zijad završio prvi razred Škole učenika u privredi.

Na žalost u drugom razredu se dešava velika tragedija. Gradačački nogometni klub “Zvijezda ” je igrao utakmicu na stadionu koji je bio na mjestu današnje “Skenderije”. U jednom momentu primijetio sam kako se naglo uskomešao jedan dio navijača koji su se nalazili na brijegu u blizini škole “Ivan Goran Kovačić”. Kao i mnogi drugi, iz radoznalosti sam i ja potrčao prema tome mjestu. Dok je neko je glasno vikao da su se potukla dva dječaka ugledao sam kako Ramiza na rukama nosi njegov brat Hasib (Sibo). Kroz prste Hasibove ruke navirala je krv iz Ramizovog vrata. Kasnije će mo saznati da je to bila ubodna rana koja je zahvatila arteriju i uzrokovala veliki gubitak krvi, zbog čega je moj drug preminuo u tuzlanskoj bolnici.
Poslijue njegove smrti ni jedan cas matematike nije više bio isti, kao što nisu bili ni časovi iz drugih predmeta. Do kraja drugog razreda niko nije sjedio na Ramizovoj stolici, a profesor Petar bi u prolazu svaki puta rukom dodirnuo njegovu klupu.
U trečem razredu učili smo trigonometriju i logaritamske zadatke. se profesora kako je sa dvije ruke crtao geometrijske figure i obilježavao njihove uglove istovremeno ispisujući i formule za rješavanje zadataka. Meni je to bilo prilićno nejasno pa sam za pomoć zamolio svog druga Dževada Pobrića, koji je takođe zivio u blizini moje kuće, ali nije išao sa mnom u isti razred. On me je naučio da se matematički zadaci rješavaju sa razmišljanjem. U trećem razredu ponovo tragedija. Moj školski drug, Senahid Mejremić izvršio je samoubistvo vješanjem. Nikome nije bilo jano zašto je to učinio. Po svemu sudeći uzrok je bila neuzvraćena djevojačka ljubav. Mnogi profesori su bili žalosni, a profesor Petar je izgubio dosta dobrog matematičara.

Poslije ovih prilično tužnih uspomena ispričajmo nešto lijepo. U školskoj klupi sam sjedio sa Milenkom Miličevićem. Bila je to prezadnja klupa u redu do prozora. Iza nas su sjedila dva vrsna matematičara, Mirsad Bajramovć i Gavro Lakić. Jednog dana, dok je profesor Radić rješavao zadatak ispisujući brojeve preko cijele table, pogledao sam u Mirsada sa namjerom da ga nešto pitam. Međutim, on ni na šta drugo nije obraćao pažnju već je neprekidno, poluotvornih usta, gledao u pravcu školsku table. Pri tome se stalno igrao sa hemijskom olovkom koju je držao u desnoj ruci. Ništa ne govoreći u jednom trenutku je ustao i lagano krenuo prema profesoru koji ga nije primijetio sve dok se ovaj nije potpuno približio. Pomalo iznenađen pomaknuo se u stranu, a Mirsad je bez oklijevanaj pokazo olovkom na jedno mjesto i samouvjereno izgovorio, “ovdjeje greška”. U razredu muk i tišina. Profesor se okreće ka tabli i duboko zamišljen gleda u svoj još nedovršeni zadatak. Briše ruke od krede i lagano prilazi katedri na kojoj je stojao zatvoren školski dnevnik. Otvara ga i vadi svoje nalivpero. Upisujući nesto u dnevnik, istovremeno izgovara: Bajrame, 5. Idi na mjesto. A onda je razvukao usta u jedan široki osmjeh, izražavajući na taj naćin zadovoljstvo što je Mirsad odličan matematičar. Moja generacija je završila četvrti razred i poslije uspješne mature većna nas je otišla na dalje školovanje, a neki poput Mirsada Bajramovića će postati profesori i raditi u gimnaziji koju su i sami pohađali kao njeni učenici.
Nešto kasnije izgrađen je srednjoskolski centar u naselju Vida 2, pored puta za Modriču. Prva generacija učenika u tom centru upisana je 1977/1978. godine.

Na žalost, uskoro izbija rat i novoizgrađeni srednjoškolski centar se svakodnevno granatira te biva skoro potpuno devastiran. Granatira se i cijeli grad. Prilikom jednog žestokog granatiranja poginula je i Petrova supruga Cvijeta, Srpkinja po nacionalnosti. Bio je 1. oktobar 1992. godine, lijep i sunčan dan. Cvijeta je izašla u dvorište sa namjerom da ubere jednu crvenu ružu koja se opirala jesenjskim danima. Nije čula ni zvuk ni eksploziju. Prije nego što će utoniti u san osjetila je toplinu krvi koja se slijevala niz njeno tijelo. Još je samo uspjela pogledati
neubranu crvenu ružu i otvorenih očiju otišla u vječni smiraj. Njen muž Petar bio je pripadnik Armiji BiH i jedan od glavnih pregovarača pri razmjenama civila i ratnih zarobljenika. Do kraja života ostao je član Socijal demokratske partije – SDP-a.Poslije rata Petar se vraća na posao u Gimnaziju koja se nalazila u sklopu novog Srednjoškolskog centra “Hasan Kikić”, izgrađenog 1999. godine na lokaciji kod “Banja ilidže” i tu ostaje sve do ispunjenja uslova za zasluženu penziju. Jedno vrijeme je bio vijećnik Opštinskog viječa Gradačac i poslanik prvog saziva Skupštine Tuzlansko-podrinjskog kantona. Za svoj rad više puta je pohvaljivan od srednjoškolskih ustanova u kojima je radio, a nosilac je i Šestoaprilske spomen-plakete Opštine Gradačac iz 1988. godine. Za doprinos u razvoju i jačanju borbene spremnosti, moralnog jedinstva i odbrambene sposobnosti Armije Republike Bosne i Hercegovine, pismeno je pohvaljen 15. apeila 1995. godine.
Kao penzioner vodio je miran život i dugo vremena izlazio na svoje omiljeno mjesto, kafić “Stefanel”. Uz kafu i razgovor sa prijateljima je provodio svoje penzionerske dane. Kako su ga godine i starost pritiskale, sve više se povlaćio u sebe i vrijeme provodio u sobi koja se nalazila u prizemlju njegove obiteljske kuće. Prostor na spratu je prepustio svom sinu Draganu i njegovoj obitelji, koji su ga pazili i uvijek mu bili pri ruci. Svu potrebnu pažnju i pomoć pružala mu je i njegova kčerka Vesna koja je u istom gradu imala svoju kuću i svoju obitelj. No, to joj nije bila smetnja da skoro svakodnevno navrati ili nazove oca da ga pita kako se osjeća i da li mu šta treba.
Bila je 2019. godina kad sam čvrsto odlučio da odem u posjetu svom profesoru. Tog ljeta moja supruga i ja smo već na početku jula bili u Gradačcu. Put iz Kanade do BiH je prošao u mirnom i ugodnom letu od Toronta do Zagreba, a poslije autom do Gradačca. Poslije nekoliko dana svratio sam u prodavnicu i kako to red nalaže kupio poklone uobičajene za posjete rodbine i prijatelja. Nisam se najavio već sam jednostavno pokucao na vrata u prizemlju njegove kuće. Za svaki slučaj, glasno sam ga dozvao izgovarajući njegovo ime. Ubrzo se na vratima pojavio on, moj profesor Petar Radić. Onako prosijed i odjeven u piđamu djelovao je starije nego sto ustvari jeste.Trepnuvši nekoliko puta svojim još uvijek bistrim očima rekao je, “izvoli, koga trebaš”. Znam, nije me prepoznao, ali me to nije omelo da ga srdačno pozdravim i predstavim, se riječima, “Dobar dan profesore, ja sam Mirza Avdičević, vas bivši učenik iz Gimnazije”. Kao da se prenuo iz sna uzvratio mi je pozdrav i pozvao da uđem u kuću, što sam ja objerućke prihvatio. Sjedajući na krevet pokazao mi je rukom na kuhinjski stol sa
stolicama, dajući mi tako do znanja da i ja sjednem. Neko vrijeme smo bez riječi gledali jedan u drugog, a onda sam ja šutnju prekinuo riječima, “Profesore kako ste”? “Dobro”, rekao je i nastavio. “Dobro sam ja, ništa me ne boli, samo su me noge izdale. Najviše mi je žao što ne mogu više otići do mog kafića “Stefanel”. I onda, odjednom je skrenuo temu i ponudio me sa jabukom. “Uzmi, domaće su, iz mog dvorišta. Padaju po zemlji a niko ih ne jede”. Koristim priliku da i ja njega ponudim sa poklonima koje sam mu donio, na što je on odgovorio, “Neka, hvala, kasnije ću ja to”.

Poslije nekoliko minuta atmosfera je bila opuštenija i već smo pričali o svakodnevnim stvarima.Pitao me je kako mi je u Kanadi i šta tamo radim. Dok sam razmišljao šta da mu kažem moj pogled je bio na velikom pak papiru prikačenom na zid po cijeloj dužini iza njegovog kreveta. Na njemu je bilo bezbroj ispisanih matematičkih zadataka i formula koje je ispisivao sjedeći na krevetu. Kad sam mu rekao da sam u Kanadi napisao i knjigu o znamenitostima našeg Gradačca, on se trznuo i pitao me o ćemu sam sve pisao. Rekao sam mu da je to knjiga sa preko 140 priča o znamenitim objektima Gradačca, ali i o našim sugrađanima iz reda “velikih” i “malih’ ljudi. Pričao sam kako sam pisao o Husein kapetanu Gradaščeviću, o književnicima Hasanu Kikiću i Ahmedu Muradbegoviću, o nastavnici Angeli Kunce. Bračnom paru nastavnika Rudolfu i Veri Mlač, o Prof. dr. Sc Mustafi Imamoviću, o mr. sc. Esadu sarajliću i još mnogim poznatim ličnostima iz Gradačca. Slušao me je pažljivo i klimao glavom, što sam ja tumačio kao znak odobravanja. Ohrabren njegovom reakcijom, ali pomalo i bojažlivo nastavio sam svoju priču kako sam pisao i o malim ljudima poput Popivode, Pipe, Tuče i Sike. Njegova reakcija i široki osmjeh su mi rekli da sam uradio dobru stvar.
Za trenutak smo obojoca ćutali, a onda je moj profesor počeo svoju priču. Govorio je tiho, ali razgovjetno. Pričao mi je da je i on pisao, i da je sve svoje osjećaje, istinite i one iz snova, stavio na papir u književnom obliku proze i poezije. “Napisao sam puno toga. Imam šest knjiga proze u rukopisima i jednu knjigu poezije sa 212 pjesama na 480 stranica. pjesmu sam napisao 1958. godine sa naslovom Ako si me voljela a posljednu 2011. godine sa naslovom Savjet njene majke. Bio je to period od 53 godine mog pisanja”.Taman kad sam se spremao da ga pitam zašto do sada nije štampao nešto od tih knjiga on je tiho rekao: “Nemam ja para za njihovo štampanje”. Rekao je to sa tugom koja se osjetila u njegovom glasu.Tog momenta sam čvrsto odlućio da napišem priču o ovom skromnom čovjeku i da ću u njoj pomenuti i njegove neobjavljene knjige.
Možda će biti sreće da za ovo čuju i ljudi koji rade u gradskim institucijama za kulturu i obrazovanje, ili gradačački biznismeni koji će se potruditi da obezbijede sredsva za posthumno štampanje njegovih rukopisa. Kazem posthumno jer profesor Petar Radić je umro 15. maja 2021. god. Njegov život se ugasio u 84. godini života od posljedica virusa Covida 19.
Ovu priču završavam komentarom našeg sugrađanina i prosvjetnog radnika Ćasifa Omeragića. Njegov komentar prenosim u cijelosti:”Bio sam na sahrani gdje je bilo dosta građana, njegovih učenika, kolega, rodbine i prijatelja. Osjećao sam se zaista tužno i loše što niko iz njegove mjesne zajednice, škole, boračke organizacije, gradskih vlasti kao ni iz njegove političke stranke SDP-a nije rekao ni jedne jedine riječi. U najmanju ruku očekivaiao sam jedno zajednčko obraćanje. Profesor je to zaslužio. Bio je savjestan, pravedan, odgovoran, precizan, objektivan, strog, zahtjevan, poučan, originalan i sklon šali u prigodnim situacijama. Rekoh bio je i strog, tražio je znanje, ali nije se moglo čuti da se neko žalio na ocjenu, jer je bila objektivna i izbaždarena. Istina par rečenica je rekao naš sugrađanin, Jasmin Kademić, ali bilo je to u ime čaršije. Poznavala ga je i cijenila cijela naša čarsija. Bio je poznati gradačački profesor matematike i borac za BiH po mjeri svih građana. Neka mu je laka zemlja bosanska i neka počiva u miru. Porodici iskreno saučešćce.


1 komentar

  1. Ja sam Vahid Mešić. Osnovnu školu Pero Bosić završio sam u Podorašju. Moj nastavnik je bio Gajić Savo inače učenik profesora Petra Radića. Da nebi gubio vrijeme nastavnik Savo Gajić je u učionici držao kantu da bi ispirao spužvu za brisanje tabla a koliko je puta obrisao tablu na času to je teško tačno znati. Uveo nas je u matematiku pomoću Matematičkog lista koji je izlazio u Beogradu. U svojoj obrazovnoj karijeri došao sam do profesora Mirka Radića koji je objavio planetarni rad iz oblasti inverza matrica. Hvala profesoru Petru Radiću koji nam je darivao nastavnika
    Savu Gajića.

Komentariši