Evo još jedne priče koju započinjem sa naslovom “Naše gore list”. Zašto je Julijana naše gore list ? U prenosnom značenju odgovor je sljedeći: „List kojeg je vjetar oduvao na neku drugu goru, na kojoj je postao uspješan i poznat, sada živi na toj drugoj gori, a lišče koje je ostalo, hvali se kako je nekad on bio list njihove gore“. U slučaju naše Julijane, koja je rođena u Gradačcu, Republika Bosna i Hercegovina, život ju je odnio prvo u malo mjesto Ðurđenovac u Republici Hrvatskoj, zatim u Osijek pa u Zagreb, a mi se još uvijek hvalimo kako je ona naše gore list. Razloga za tako nešto imamo puno.
Počnimo sa njenom impresivnom biografijom. Julijana Matanović rođena je 6. aprila 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina), od oca Ilije i majke Anđe. Od maja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Ðurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Postdiplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Ðurđevičevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća, a od 1. septembra 1993. postaje zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 
Od 2014. je članica-suradnica HAZU. Početkom 2018. godine, u zvanju izvanrednog profesora na katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku – odlazi u prijevremenu penziju i zajedno s kčerkom Magdalenom i suprugom Pavlom Pavličićem, preseljava u Osijek. Osječka šutnja nagovora je na povratak u Zagreb. Kako bi i dalje mogla razgovarati o književosti početkom februara 2018. otvara službenu stranicu na fb. Novo iskustvo, na mreži kojoj se dugo vremena opirala, potvrđuje joj da “književnost nije u krizi”. Ubrzo poslije fb otvara i svoj vlastiti blog sa nazivom “Zašto sam vam lagala?”.
Ukratko rečeno, Julijana Matanović je savremena hrvatska književnica, sveučilišna profesorica u mirovini, naučnica, kritičarka, kolumnistica i urednica. U svom opusu broji tridesetak knjiga, a svoj književni rad je započela 1997. godine kad je objavila svoju prvu knjigu Zašto sam vam lagala. Knjiga je ubrzo postala bestseler i do sad je doživjela 16 izdanja.
Nakon uspjeha s knjigom Zašto sam vam lagala, uslijedili su i mnogi drugi naslovi poput: “Kao da smo otac i kći”, “Laura nije samo anegdota”, “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka”, “Božićna potraga”, “I na početku i na kraju bijaše kava”, “Bilješka o piscu”, “Tko se boji lika još”, “Rečeno – učinjeno”, “Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom” i drugi
Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada, među kojima su i nagrade: “Josip i Ivan Kozarac”, “Kiklop”, “Anto Gardaš”, “Mali princ”, “Ksaver Šandor Gjalski”.Ovo su samo neka od mnogobrojnih postignuća koja su Julijani Matanović osigurala istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti.
No, vratimo se sada u doba Julijaninog djetinjstva i period njenog turbulentnog odrastanja. Kao što smo već rekli. Julijana je rođena u Bosanskoj Posavini, a odrasla u Slavoniji. Otac Ilija je radio u trgovini obuće “Borovo” u Gradačcu, koju su mnogi zvali i imenom Bata, što dolazi od imena prvog vlasnika, českog industrijalca Tomáš Bate. Mnogi naši sugrađani su po Bati oslovljavali i trgovca Iliju kao, Ilija-Bata. Ilija se Ženi se sa djevojkom Blažević Anđom iz Turića, istog sela u kojem je i on rođen. U vrijeme kad je rođena mala Julijana njeni roditelji su živjeli u Sarajevu jer je otac Ilija premjesten u jednu tamošnju prodavnicu obuće “Borovo”. Pred sami porod, Anđa dolazi u posjetu svojim roditeljima koji su živjeli u Turiću. Porodila se u Gradačačkoj bolnici u kojoj je rođena junjakinju naše priče, Julijana. Naredne, 1960. godine, u Sarajevu, na svijet dolazi i Julijanina starija sestra Mirjana. Kažu da je Julijana bila nemirno dijete pa je roditelji dovode kod bake i djeda u Turić na mali “preodgoj”. 
Bila je to 1962. godina i Julijani su bile samo tri godine. Te godine, za Prvi maj, dolazi i Julijanina tetka, očeva setra Julka, koja je živjela u malom slavonskom mjestu Ðurđenovac. Uz saglasnost roditelja ona odvodi Julijanu kod sebe na kratkotrajni boravak koji će se pretvoriti u trajno starateljstvo. Od tog vremena počinju i Julijanina najranija sjećanja. u kojima vidi svoje prvo pješačenje iz Turića preme Gradačcu i voza u kojeg će, zajedno sa svojom tetkom, sjeti i otići da živi daleko od svog zavičaja. Sjeća se i svog tetka Milana koji je stajao na željezničkoj stanici u Vrpolju i čekao svoju suprugu, koja mu je, iz posjete svojim roditeljima, umjesto naručene pletarice domace šljive, neočekivano i bez prethodnih konsultacija, donijela svoju trogodišnju bratićinu (nečakinju), ne pominjući mu pri tome ni poznatu izreku „Što se dobije, to se ne vrača“.
U međuvremenu i Julijaninu roditelji se sele u Slavoniju, selo Drenovci, u kojem se 1964. godine rađa njihov sin, odnosno Julijanin jedini brat, Dražen. Poslije dvije godine Julijana dobija još jednu sestru po imenu Katica. Ubrzo poslije toga, Julijanin otac biva premješten u Gračanicu, Bosna i Hercegovina, na mjesto poslovođe u prodavnici “Borovo”. U Gračanici dolazi do braćnih nesporazuma i Julijanini roditelji se razvode. Sa Ocem Ilijom ostaje troje djece, a njegova, sad već bivša supruga Anđa, odlazi u Njemačku gdje ostaje sve do mirovine. Za vrijeme boravka u Njemačkoj živjela je s nevječanim suprugom Marijanom Janjićem iz Vidovica, Bosanska Posavina. Poslije Marijanove smrti 2000. godine, vrača se u Privlaku (Vukovarsko-srijemska županija), a kraj života doživjela je u staračkom domu u Vinkovcima. Umrla je 2021. godine i pokopana na Julijanin 62. rođendan.
Iznoseći ove obiteljske podatke recimo i to da je poslije razvoda, Julijanin otac Ilija ostao u Gračanici do 1972. godine, kada ponovo dobija premještaj u Sarajevo. Tamo upoznaje Jovanku iz Banja Luke, koja je radila u jednoj tvornici konca na Palama. Sredinom sedamdesetih godina njih dvoje stupaju u bračnu vezu koja traje sve do 2014. godine, kada umire i Julijanin otac. Iz njegovog drugog braka nije bilo potomaka, kao sto ih nije bilo ni u novosnavanoj vanbraćnoj vezi Julijanine majke.
Vratimo se sada ponovo maloj Julijani (Julki), kako joj je bilo pravo ime i recimo da je ona za cijelo to vrijeme odrastala u sredini gdje su važila drugačija pravila od onih koja su bila kod bake i djeda u Turiću. Tetak i tetka su bili dobri prema njoj, ali tetka je za sve što bi trebalo uraditi imala pravila koja su se morala poštovati. Julku je od prvog dana zvala po svom imenu Julijana, sto će kasnije i postati njeno pravo ime.
O svemu odrastanju kod tetka i tetke, Julijana kaže:
“Odrasla sam bez biološke majke. Onu koja me rodila gotovo da i nisam smjela spominjati. I samu tu imenicu sam izbjegavala. Lice majke u mom je sjećanju bilo naslikano tehnikom akvarela. Boja se razlijevala preko rubova papira i mutila jasne konture očiju i usana.
O tome sam, u vrijeme odrastanja, mogla razgovarati samo s jednom svojom prijateljicom. I ona je, baš kao i ja, odrasla kod rođaka. Majku je viđala rijetko. Prijateljica me znala, a i htjela, slušati kad sam joj pričala o tome kako me nikada nitko od mojih rođaka, ni kao djevojčicu, nije stavio u krilo i poljubio. Poljupci koje sam dobivala, i imala priliku uzvratiti, mogli su se, kroz kalendarsku godinu, izbrojati na prste dviju ruku. Rođendani, Božić, Nova godina, Uskrs, dobrodošlice gostima i sl.” „Ljubav se ne dokazuje poljupcima i lizanjem“, znala je reći moja tetka. „Zanimaju me samo djela“, nastavljala bi ozbiljnim glasom.
U školu sam svakodnevno morala nositi čistu platnenu maramicu. „Kad kišeš, to stavi na usta, nije dovoljno samo šaka“, bile su tetkine riječi. Uvijek iste, od jeseni do proljeća. Čak i onda kad nisam kihala. „Jesi li oprala ruke'“, bilo je prvo čime bi me dočekala kad bih ušla u kuću. „Jesam“ , odgovorila bih i pogledala u ispucale dlanove. Limeni stalak s lavorom i kantom, sapunom, ručnikom i lončićem stajao je u predsoblju i na pranje ruku nije se moglo, a ni smjelo, zaboraviti. Kao što se nije smjelo zaboraviti ni kucnuti na prozor komšinici Horvat i upitati je treba li nešto iz Cvitkovičeve pekare, jer vani je hladno i stariji se moraju čuvati. Kao što se i mi moramo čuvati kad vidimo da netko šmrca. „Odmakni se, nikada se nemoj ljudima unositi u lice, em je nepristojno, em nije potrebno, a možeš se i zaraziti.Ne moraš se svakom pricvrljiti uz tijelo“. Tako su u djetinjstvu prolazile moje zime. Peri ruke, jedi grah i kupus zbog c vitamina, pij čaj, pomaži komšijama, zraći kuću, stavljaj platnenu maramicu na usta i nos i odmiči se.
U rodno selo mojih roditelja,Turić, dovodili su me svako ljeto, na veliki raspust. Tako sam i svoje pretke upamtila po pričama izgovaranim pred komšijama, uz bosansku kavu i gradačački duhan. Prvu sam slikovnicu dobila tek pred polazak u školu. Imala je pet kartonskih listova koji su se na uglovima rascvjetali. Pepeljuga je bila prelijepa i sličila je na moju prvu susjedu, a njezina mačeha na stariju ženu iz susjednog sela koja me – kad bismo joj došli nedjeljom u goste – nazivala Bosankom. Iako sam bila dijete, razumjela sam zbog čega to čini samo onda kad smo nas dvije nađemo same, u njezinoj kuhinji ili u dvorištu. Nikada pred svjedocima. Osjetila sam da me ne voli. Nisam se žalostila, nisam svojim starateljima govorila ništa o tome kako mi se obraća. Moja prava baka bila je – isto kao i ja – Bosanka, i za razliku od starije žene iz susjednog sela, znala je pričati priče”.
Odgajana po starim pedagoškim pravilima, Julijana je bila dobra učenica. Po završetku osnovne škole, odnosno pri upisu u gimnaziju saznala je da je njeno pravo ime Julka. Naime, to ime je bilo upisano u Izvodu iz matične knjige rođenih, a ne Julijana, kako su je svi zvali. Julijana nije voljela svoje pravo ime i opirala se da je tako zovu. Puno godina kasnije saznat će da su je to ljeto, tetak i tetka i službeno posvojili kako bi mogli tražiti dozvolu za promjenu njenog imena.
Nakon gimnazije Julijana se upisala na studij književnosti u Osijeku. Putovala je na predavanja jutarnjim radničkim šinobusima, a u pauzama između seminara učila u biblioteci. Tako su je primijetili neki profesori, a naroćito profesor Stanislav Marijanovic koji će Julijanu poslije diplomiranja ostaviti na svojoj katedri. Uređivala je književne časopise, biblioteke, magistrirala i doktorirala. Poslije toga napušta Osijek i zapošljava se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
. Poslije prvog propalog braka, s televizijskim voditeljem Sašom Kopljarom, bila je u vanbračnoj vezi s Ivom Zivkovićem iz Donje Mahale, opština Orašje. Iz te veze, 2002. godine, kad je Julijani bila četrdeset treća godina života, rodila se njihova kčerka Magdalena. Na žalost, Ivo teško oboljeva i umire tri godine kasnije. Julijana živi sama, odgaja svoju kčerku, predaje na fakultetu piše knjige i druži se sa književnicima, među kojima je i poznati hrvatski književnik Pavao (Pavle) Pavličić. Iz druženja sa Pavlom rađa se ljubav i njih dvoje stupaju u brak. Julijani je bilo 58. a Pavlu 72. godine. Još jedan dokaz da za ljubav nikad nije kasno. Zajedno sa Pavlom vraća se u Osijek 2017. a ubrzo potom odlazi u prijevremenu penziju. Međutim, shvatila je da im Osijek ne pruža ono što je očekvila pa se nakon godinu dana vračaju u Zagrebu gdje i danas žive.
U Gradačac nije dolazila često, ali treba istaknuti da je 2004. i 2005. godine bila kao gost i saradnik na “Kikićevim” književnim susretima”.
Ako pitate Julijanu ko je u stvari ona po nacionalnosti, evo njenog odgovora: “Jedan mi je gospodin, uz moju izjavu da se – kako godine prolaze – sve više se osjećam Bosankom, napisao kako je on mislio da sam ja Hrvatica. Nije on bio u krivu. I jesam. I jedno, i drugo. Upravo sam ono što je moja Magdica rekla kad su joj bile samo četiri godine; bosanska Hrvatica. To da sam i Bosanka, osjećam kao zavičajnu pripadnost. Ali, i Ðurđenovčanka sam, i Slavonka sam, i Zagrepčanka, i sve ono što me kao osobu gradilo, gdje su me ljudi s radošću primali i koji i danas znaju reći da sam njihova. A to meni treba”.
“Nakon mojih tekstova na facebook-u i na blogu, ponovno me pitaju o Bosni. I kažem im, i ponavljam: Moj se odnos prema Bosni mijenjao. Moram ga staviti u kontekst svoje biografije koju su iscrtavali drugi. Kad me tetka s tri godine prevela preko Save i dovela u Slavoniju, ona je započela ozbiljan projekt zadomljivanja Bosne u meni. A da nije bila u pitanju Bosna, shvatila sam tek u godinama prve zrelosti. Teta je željela prebrisati prošlost. Kad sam počela čitati Andrića, počela sam doživljavati Bosnu, onakvu o kakvoj je pričao moj otac. I osjetila sam pripadnost. Osjećaj se još više pojačao nakon što sam upoznala Ivu, oca svoje kčeri, pravog Bosanca, čovjeka koji je vjerovao da će zemlja njegova rođenja jednom ipak postati nalik onoj iz njegova djetinjstva.
I umro je u toj vjeri. Jednom sam rekla da se najbolje osjećam na sredini mosta između Županje i Orašja; ne samo zbog toga što sam u tom trenutku između Bosne i Slavonije, nego što me u “meduprostoru” nitko ne pita “čija sam”. A vrijeme kad su me ljudi u bakinom selu Turić pozdravljali s “Faljen Iss, lijepa li si, čija li si”, ionako je daleko iza mene. I godinama, i ljepotom”.
“Dook sam bila mala, otac me je odvodio na Husein – begovu kulu i prepričavao mi priču o lijepoj Mejri i Husein – begu Gradaščeviću. Spominjao je begove, vezire i reforme koje je slavna obitelj odbila provesti. Ne znam je li spominjao pisca Josipa Eugena Tomića i njegov povijesni roman „Zmaj od Bosne“, ali znam da je i taj roman trebao ući u moju interpretaciju. Da, moj otac Iljkan, kako sam ga od milja zvala, je kriv. Umjesto Crvenkapice i Trnoružice, on je meni pričao ozbiljne povijesne romane i to je – jasno – ostalo u pamćenju, a naročito “Kula Zmaja od Bosne”, koju Gradačačani najrađe zovu kratko, “Gradina”
“Oni koji su tamo ostali i danas je zovu Gradina. I svi redom naglašavaju njezina prva dva slova, kao da time odaju priznanje nepoznatim neimarima. Čak i oni koji od rođenja ne uspijevaju izgovoriti niti jednu riječ koja u sebe ukljućuje „r“, bez imalo poteškoća kazuju Gradina. Do nje je još uvijek, kao što je bilo i onda, najsigurnije doći pješice, prečicom kroz kapiju ćiji je kamen sada, daleko sjajniji i neizmjerljivo osjetljiviji nego što je bio onda kad sam ga doticala svojim tabanima. Iza kapije se, i poslije ovoga rata, skreće desno, tik uz gimnaziju koja je to odavna prestala biti, pa opet desno i desno, sve do ulaznih vrata. Na Gradinu, kod Gradine, iz Gradine, uz Gradinu, u Gradini, ponavlja se tamo, zasigurno, i jutros. Kazuju oni ćije sam pretke nekada, želim vjerovati, susretala penjući se gore. Na nju. Slutim, oni jedni drugima prepričavaju prve kave, prve nevjere, prve svađe i prve dodire, a ne zatajuju ni posljednje susrete i skršenu nadu. I uz sve spominju Gradinu. Ona je danas njima sve ono što je nekada bila meni. Uvijek isto. Kao da se u tih četrdeset i više godina nisu ponovili ratovi i rušenja, proslavile obnove i zakletve, pojačale vlage, plijesni i zaboravi. A ja? Kad bih se pogubila na svom putovanju, ne želeći ostati tamo gdje bih se našla, ali još manje stići tamo kamo sam, na nagovor jačih od sebe, krenula, ukazala bi mi se Gradina. Velika, brižna i ponosna. Rijetko sigurna točka na slabovidljivim koordinatama djetinje biografije. 
Gradina, dom slavnih sjeverno bosanskih begova, kula koju će krajem devetnaestoga stoljeća oromansirati pripovjedač u čijem će peru kritičari i povjesničari prepoznavati snažan utjecaj velikog Augusta Šenoe, bila je jedino mjesto na koje bi me, u našim rijetkim susretima, odvodio moj otac. On, muškarac koji je svojim koracima sijao priče najrazličitijih okusa, i ja, djevojčica, njegova prvorođena, povjerena drugima na odgoj. Očev lik, i puno godina poslije, kad se stanem propitivati i u literaturi tražiti njemu slićne, ocrtavat će mi se u sjeni Gradine. Ćaća sjedi, pušta kolute dima i ispija rakijicu, a ja nasuprot njemu lizuckam neku crvenkastu preslatku gaziranu vodicu. Ima pet, šest, sedam godina, uvijek je ljeto i u Gradini je ugodno. Stolovi su niski, okrugli, a jastučići šareni i svjetlucaju. Otac priča o Husein – begu Gradaščeviću, lijepoj Mejri, muslimanima i katolicima, spominje Vidaića, sukobe, nepravde i nesreće. Slušam pažljivo jer on priča lijepo. Smije se i žalosti, i ljuti se i navija, a katkada, pri samom kraju priče i zaplače. Kako bi mi tek pripovijedao o Snjeguljici, da je na vrijeme za nju čuo, a tek da ju je susreo u djedovoj šumi, pomislit ću puno godina poslije kad uspinjanja i silaske s Gradine oplahne prva magla i kad se zapitam o posljedicama koje će ostaviti neslušanje bajki u pravo vrijeme. Da sam u predškolskoj dobi i ja, poput vecine djevojcica moga uzrasta, pristala da vuk pojede Crvenkapicu pa da se Crvenkapica živa i neozlijedena išeta iz mracnoga trbuha, možda bih se poslije manje plašila zvijeri na gradskim ulicama. A možda bih imala i više povjerenja u markantne lovce što se smiješe s televizijskih ekrana. Možda bih, a možda i ne bih. Jedno je samo sigurno: u Gradini, na Gradini, uz Gradinu, netko mi je zarana, ne znam mu ni imena, ni roda, ne znam ni je li travka, zraka, ili duh, prišapnuo ime staze kojom ću koraćati. „I kud god kreneš, bilo da slijediš putokaz lijevo ili desno, ti ćeš nabasati na književnost“, uvjeravao me. „Jer ovdje, s nama, naučila si kako se slušaju priče. Uvijek iste, a opet uvijek drukčije“.
Šta još reći poslije ovih Julijaninih riječi? Mošda samo još to, kako je književnik Ivo Andrić, obilazeći zidine starog grada i kule „Husein kapetana Gradaščevića“, odakle je gledao panoramu Gradačca, okičenu hiljadama probeharalih vočaka, duboko uzdahnuo i rekao: “Ovdje se morao roditi pjesnik”.
A riječi književnika Alija Isakovića posvećujemo Julijani. “Taj Gradačac, ne zna čovjek kako da mu naudi, osim da ponovo u njega dođe, da ga ponovo vidi i zavoli, i da nikada ne sazna zašto je to tako!”
