Danas vam pišem priču o još jednom umjetnilku-književniku koji je “Naše gore list”. Zove se Mirko Marjanović, rodom iz Tramošnice (danas, Tramošnica Gornja) kod Gradačca. Mirko je rođen 1940. godine od oca Franje (1904.-1986.) i majke Marice, djevojačko Dubravac (1909.-1992.), oboje iz tadašnje Tramošnice. ovog braka rođeno je sedmero djece od kojih je troje umrlo još dok su bili u bešici. Mirkov stariji brat zvao se Marko (1931.-2001.), starija sestra se zvala Manda, udana Jurić (1937.-2011.), a Mirkova mlađa sestra je Jela, udana Vujičević (1944.). Oženjen je s Ljiljanom, djevojačko Rašeta, rođenom 1937. u Sarajevu.
Osnovnu školu je završio u Tramošnici, a gimnaziju u Gradačcu. Zimi je u Gradačcu boravio kao podstanar, jedno vrijeme u porodici Dizdar, a kasnije u jednoj od porodica Gradaščević.
U Jesen i proljeće je od Tramošnice do Gradačca svakodnevno pješačio sedam kilometara u jednom pravcu, bilo da je sunce pržilo, kiša padala ili da su proljetni mrazevi udarali. Nekada je pješačio preko Sibovca i Ledenica, a nekada preko Velikog brda, Mionice i Liporašća. Subote i nedjelje je odmarao u svojoj Tramosnici, najčešće uz neku dobru knjigu.
Inaće, u gradačačkoj gimnaziji “Hasan Kikić”
školovala su se djeca iz mnogih okolnih sela, kao i iz obližnjih gradića – Modriće, B. Šamca i Odžaka (zvali su ih “vozari”; dolazili su i odlazili na nastavu i s nastave vozom). Kao redovni učenici Gimnaziju su pohađala i djeca iz doma za ratnu siročad iz Drugog svjetskog rata. I u Mirkovom razredu bilo ih je nekoliko. Mirko je u Sarajevu studirao Pravo, ali poslije dvije godine prelazi na VPŠ za likovnu umjetnost na kojoj diplomira 1968. godine.
Svoje prve prozne radove objavio je u đačkom listu Riječ mladih u Gradačcu. Prvu pripovijetku “Ima – nema sudbine” objavio je u mostarskoj Mladoj Hercegovini 1958. godine. Potom je čest saradnik listova i časopisa: “Naši dani”, “Putevi”, “Lica”, “Odjek”, “Oslobođenje”, “Život” i “Republika”.
U vrijeme studija u Sarajevu, tehnički je uređivao studentski list “Naši dani”, “Zadružni željezničar” i “Oslobođenje”. U književnom časopisu “Život”
radio je kao korektor u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Od 1969. do 1977. godine radio je na TV Sarajevo kao ilustrator, kraće vrijeme i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980. bio je sekretar u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH, od 1980. do 1984. glavni urednik književnog časopisa “Život”, a od 1984. do 31. marta 1994, kada odlazi u penziju, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne I Hercegovine u 50 knjiga. Od marta 1994. do januara 1995. godine prvi je glavni urednik “Stećka”, lista za kulturu i društvena pitanja HKD Napredak. U julu 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatska u Sarajevu, a iste godine, u decembru, i za glavnog urednika obnovljene “Hrvatske misli”, časopisa za umjetnost i nauku, čiji je izdavač Ogranak. U Ogranku Matice Hrvatske osnovao je ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čija je realizacija započela 2001. godine, a trajat će slijedećih deset godina. Ukratko rečeno, za Mirka možemo reći da je bosanskohercegovački romanopisac, pripovjedač, pjesnik, likovni umjetnik, književni i likovni kritičar, izdavač I leksikograf. Mnoge njegove pripovijetke su prevedene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik.
Član je Udruženja književnika BiH u kojem je jedno vrijeme bio sekretar zatim podpredsjednik a u periodu od 1978 -1979. bio je i predsjednik Udruženja. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog i Bosanskog PEN-a tj. međunarodnog udruženja književnika, pjesnika, esejista i pisaca, te redovni član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu.
U svoj rodni Gradačac uglavnom je dolazio u privatne posjete, a 2003. godine je bio učesnik u raspravi Okrugli sto ”Život i djelo Mustafe Novalića” organozovanom u sklopu održavanja Gradačačkih književnih susreta.
Njegova poznata književna djela su:
“U ime oca i sina”, roman, Sarajevo, 1969.”Središte”, priče, Sarajevo, 1973.
“Povijest izgubljene duše”, roman, Sarajevo, 1980.
“Braća”, roman, Sarajevo, 1983.
“Voda teče kako teče”, izbor iz proze, Sarajevo, 1984.
“Topot divljih konja”, roman, Novi Sad, 1989.
“Živjeti smrt”, sarajevski ratni dnevnik, Zagreb, 1996.
“Treći svjetski rat”, (ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori), 1999.
“Osmjehni se i u plaču”, roman, Sarajevo, 2000.
“Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas”, leksikon, Sarajevo, 2001..
Pomenimo još i ništa manje poznata Mirkova djela kao što su:
Čuvar obiteljske katedrale, priče (Sarajevo, 2011.),
Zapisi o knjigama i slikama, književne i likovne kritike (Sarajevo, 2012.),
Kad god razgovaram s vjetrom, pjesme (Tešanj, 2014.),
Strah, roman (Tešanj, 2014; Tešanj, 2016.),
Od zaborava za zaborav, pjesme i prozni zapisi (Tešanj, 2017.),
Dom blaženog djeteta, roman (Zagreb, 2017.),
Zašto mislim da je danas petak ,
pjesme i prozni zapisi (Zagreb/Sarajevo, 2020.),
Pod jednim krovom, zapisi o piscima i slikarima, jedna parafraza, dnevnik iz Kine (Zagreb/Sarajevo, 2020.), O hrastu i žiru, pjesme, prozni zapisi (izdanje autora, Sarajevo, 2020.)
Onaj ko je čitao Mirkove knjige mogao je primijetiti kako on piše o problemima savremenog čovjeka, posebice onoga koji se zaputio iz zavičajne Posavine u Sarajevo, problemima umjetnika različitih profila i njihovoj težnji za promjenom svijeta. Junaci njegove proze su seljaci, pisci, slikari, zanesenjaci, probisvijeti, fratri, poluintelektualci i intelektualci. Piše o sinovima koji iskupljuju grijehove očeva što su ih načinili u drugom svjetskom ratu i u komunizmu, ali i o užasu nedavnog rata u opkoljenom Sarajevu i okupiranoj Bosni. Njegovu prozu karakteriziraju stilska jednostavnost i jezična preciznost, tematska neobičnost, zanimljivi likovi, ironija i gorki humor.
Da bih vam makar približno dočarao jednostavnost i slikovitu preciznost Mirkovih riječi na ovom mjestu vam donosim kratak izvod iz njegove priče:
“Samrtni stisak dječje ruke”.
“Kad mu se stric približio, dječačić je svojom ispruženom rukom snažno stisnuo njegova dva prsta, učinilo mu se da će ih otrgnuti od šake. Brzo je primijetio da mu se oči zavlače pod gornje kapke, da se ispod njih svojim polovicama skrivaju i polako gase udaljavajući se od realnog svijeta na neko nepoznato mnogo sigurnije mjesto. Dugo je trajalo to njihovo gašenje ispod poluotvorenih kapaka, taj bijeg i preseljenje u nepoznati svijet, stisak prstiju nije popuštao. Svaku nadu u oporavak dječačića prva je ugasila njegova majka, njezin krik bio je jeziv, pala je na grudi svog muža, zajecali su i ostali članovi obitelji. Ledenu dječju ručicu na svojim prstima pamti i danas, u dubokoj starosti, dok ispisuje ovu priču, značenje tog njezinoga stiska odgonetao je godinama i godinama, ništa nije utvrdio”. Bio je to istiniti događaj o smrti dječaka kojemu je Mirko bio rođeni stric.
Za vas sam odabrao još jedan izvod iz Mirkove priče “Anđeo u vrijeme corrone” Pročitajte je, jer ono što se desilo njemu može sutra zatrebati i vama.
“Anđeo u vrijeme corrone na mojim vratima”!
“Cijelo jučerašnje popodne bili smo u potrazi za osobom koja bi nas narednih dana mogla zamijeniti u kupnji namirnica. U predratnim stanarima našega nebodera nikoga mlađeg od 65 godina, starijeg od osamnaest. Među novim, poratnim, jedva kojega i poznajemo. Nekako su svi tuđi, prolaze kraj nas kao da nas i ne vide. Na koga se osloniti? Ne možemo plaćati kaznu niti od 500 a kamo li od 1.500 KM ako nas policija slučajno zaustavi na ulici. Stroga pravila
Kriznog štaba protiv coronavirusa ne pitaju koliko ti je dubok džep. Nešto zaliha još imamo, uskoro ćemo bez njih ostati. U krevetima tom brigom i dalje razbijamo san, osjećamo užasnu samoću i bespomoćnost. U san ipak tonemo, ustajemo kasno. Dočekuju nas tv vijesti o potresima u Zagrebu gdje nam je mnogi rod, gdje su nam mnogi prijatelji i poznanici.
je, netko nam kuca na vrata. Ispred njih je susjed iz prizemlja, pozdravlja i pruža listić papira na kojemu je njegovo ime i prezime (Sejo Kurtović), broj mobitela.
– Ako vam nešto treba kupiti, komšija, samo nazovite – govori dok u njega blenem ne vjerujući onome što se već slilo u moje uši nenavikle na riječi koje spaljuju beznađe i bude radost.
Zahvaljujem, susjed odlazi. Iz velike sobe jedva se do mene probija povišeni glas, čija se vlasnica, gluha i sa slušnim aparatom, sa žutom pjegom na oba oka gotovo slijepa, nadvikuje s glasom tv novinarke.
– Ko je to bio?
– Anđeo – odgovaram vlasnici glasa s osjećanjem kao da sam i sa sebe i s vlasnice tog glasa stresao prevelik teret samoće i bespomoćnosti.
Osjećam rasterećenje i sigurnost s kojima sam spreman i za let, visoko, visoko, visoko. Na krilima meleka”.
Iako je završio likovnu akademiju možemo zaključiti da se Mirko više bavio književnom i drugom djelatnošču nego slikanjem. Ali, kako to neko reče, “Bavio je se on i crtanjem, ali onako tiho i postrance”.
Uglavnom su to bili portreti i mrtva priroda, rađeni olovkom u boji, a većina njih je nastala za vrijeme rata devedesetih godina.
Za svoj knjževni rad Mirko je dobitnik nagrade Svjetlosti za roman “Povijest izgubljene duše” (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman “Braća” dobio je Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.). Godine 1995., kao glavni urednik, dobitnik je međunarodne nagrade Pierre
Chevallier (Génève) za mjesečnik “Stećak”.
Šta još napisati o ovom vrsnom književniku i likovnom umjetniku? Možda samo još to kako bi bilo lijepo organizovati jednu promociju Mirkovih knjiga i izložbu umjetniških slika, a sve to u njegovom rodnom Gradačcu. Ljude koji se bave tom vrstom organizacije imamo, a i adekvatnog prostaora za te nemjene, takođe imamo. Nadam se da će biti i volje kod nadleznih institucija. Neka ova moja priča bude poticaj za tako nešto.