PRVI SPECIJALISTA – PEDIJATAR IZ GRADAČCA, PRIMARIJUS DR. ESAD ZUKIĆ


1. Zukic Naslovnica 720


Iako sam odavno odlučio napisati priču o jednom od mnogobrojnih doktora medicine rođenih u Gradačcu, odluku sam donio tek danas. Razlog tome je, bila moja nedoumica, kojem doktoru pokloniti prostor na mom Blogu a da nikoga ne povrijedim, jer za svakog od njih mogla bi se napisati zasebna priča. Danas sam tu nedoumicu otklonio tako što sam odlučio priču napisati o Primarijusu dr. Esadu Zukiću kao prvom specijalisti-pedijatru, rođenom u Gradačcu.
Kao što je uobičajeno za jednu ovakvu priču krenimo sa osnovnim biografskim podacima dr. Zukića. Rođen je u Gradačcu u kojem je završio Osnovnu školu i Gimnaziju. Povremeno je išao i u vjersku školu Medresu. Imao je čast da bude učenik prve generacije maturanata Gimnazije Gradačac, školske 1954/1955 godine.
Bio je prvi stipendista Doma zdravlja Gradačac koji je upisao Medicinski fakultet u Sarajevu. Poslije uspješno završenog studija 1962 godine, dobija zvanje ljekara opšte prakse.15. Diploma 250 Ljekarski staž obavlja u dobojskoj bolnici poslije čega se vraća u rodni Gradačac. Nakon deset godina rada i u skladu sa potrebama Gradačca biva upućen na specijalizaciju pedijatrije koju takođe uspješno završava. Penzionisan je 2000. godine.
Kao jedan kuriozitet pomenimo da je naš dr. Zukić studirao medicinu u isto vrijeme kada je student medicine bio i poznati pjevač sevdalinki, Himzo Polovina.
Kad je u pitanju njegov privatni život pomenimo da je dr. Esad rođen 1935.godine od oca Zife (1893) i majke Mine Đulić (1911). 14 Tri brata 250 Iz tog braka su rođena i njegova braća, Munib i Džemal, kao i tri sestre, Saima, Nefisa i Munira. Svi su rođeni u Zukićima koji pripadaju prigradskom naselju Rakija. Bila je to skromna porodica Zife Zukića koji se bavio poljoprivredom, ali je smogao snage da zajedno sa suprugom Minom iškoluje svoju djecu. 13. U Basti 250Pored sina dr. Esada, koji je završio Medicinski fakultet u Sarajevu, drugi sin Džemal diplomira na Ekonomskom fakultetu, takođe u Sarajevu, a treći sin Munib završava zanat za automehaničara. Kčerke Saima i Nefisa su tekstilne radnice, a Munira je završila Višu upravnu školu u Sarajevu.
Koristim priliku da na ovom mjestu kažem kako je dr. Sejad Berbić, sin Zukićeve sestre Saime, a dr. Nedžmija Nezić, kčerka Zukićeve sestre Nefise. 16. Kolay sa doktorima 250 Oboje rade u JZU Dom zdravlja Gradačac.
Treba napomenuti da je i sa majčine strane dr. Zukića, Mine Đulić, bilo doktora medicine. Jedan od njih je dr. Dževad Đulić koji je kao traumatski hirurg radio u Sarajevu. Dr. Esad se Ženi sa Mušović Azrom, profesoricom njemačkog jezika, sa kojom dobiva sina Tarika i kčrku Amelu.
12. Prvi Maj 250 Inače, Azra je rođena 1939. godine u Bijelom Polju Od majke Hanife i oca Mušovič Ibrahima iz Šahovića kod Bijelog Polja. Zbog nekih nesporazuma i nesigurnog boravka u Šahovićima i Bijelom Polju, cijela porodica se 1941.godine seli u Bijeljinu, a 1958. dolaze u Gradačac. Ibrahim je bio nastavnik matematike i fizike ćiji lik i ja još uvijek pamtim, a siguran sam da ga pamte i mnogi drugi njegovi učenici, baš kao što pamte i njegovu kčerku, profesoricu Azru. Pored kčerke Azre, braćni par Mušović je imao još dvije kčerke, Nizaru i Suadu, kao i sina Emergana-Ganu.


Recimo sada nešto više o dr. Zukiću kao čovjeku, ljekaru, piscu i historičaru.
Ja sam ga upamtio kao osobu koji je bio nekako tih, staložen, uvijek miran i pomalo povučen. Rekao bih običan čovjek. Međutim, njegov, skoro gospodski izgled govorio je da se ne radi o običnoj osobi. Onako uredno obućen i sa kožnom tašnom u ruci, pri susretu sa prolaznikom, uvijek bi prvi klimnuo glavom u znak pozdrava, što je odavalo visoki stepen njegovog obrazovanja, kućnog odgoja i nepisanih pravila kulture ponašanja. Vjerujem da ga i većina naših sugrađana pamti baš takvog.
Večina nas zna da je poziv ljekara težak i odgovoran posao. Znao je to i naš dr. Zukić. Znao je i da će puno puta morati reagovati samoinicijativno i da će u određenim situacijama trebati prvo reagovati kao čovjek pa tek onda kao ljekar. Takvim nastupom stekao je povjerenje svojih pacijenata kojima je mnogim od njih više vrijedila lijepa riječ nego sve tablete na svijetu.4. Zukic i Redjo 275
6. Zukic i Fadil 200
Njegovo radno mjesto nije bila samo ambulanta u Gradačcu već je često išao na teren po selima i seoskim ambulantama. Nije mu bilo teško da posjećuje i kućna domaćinstva u kojima je bilo bolesne djece, što je narod posebno cijenio. Uz njega je bila uvijek ljekarska torbica sa potrebnim priborom.
U kolektivu Doma zdravlja Gradačac su ubrzo prepoznali njegove sposobnosti i nesebično zalaganje pa je u dva navrata bio vršilac dužnosti direktora Doma zdravlja. 5. Zukic I Cacic 275U tom vremenu dr. Zukić se nesebićno zalaže na obavljanju završnih radova i otvaranju Porodilišta u Gradačcu, koje će vrlo brzo izrasti u regionalnu ustanovu. Zahvaljujući razvoju kadrovske i materijalne osnove u Gradačcu se organizuje cjelokupno zdravstvo u Medicinski centar Gradačac u čijem sastavu je bila i “Banja Ilidža”. 7. Osoblje djecijeg odjeljenja 275 Dr. Zukić organizuje i rad Dječijeg i školskog dispanzera, radeći u njemu dugo vremena kao jedini pedijatar u Gradačcu. Zvanje Primarijusa dobija 1982. godine. U to vrijeme kao sekretar Doma zdravlja radila je moja supruga, dipl.pravnik Paša (Rašidović) Avdičević.

Pored redovnog posla dr.Zukić se angažuje i u radu tadačnjih društveno-političkih organizacija. Zahvaljujući zapaženom i uspješnom radu biva biran za Poslanika Republičke skupštine BiH u kojoj 1970. godine pokreće debatu o potrebi otvaranja odjeljenja za prijevremano rođenu djecu. Kao rezultat te debate u Sarajevu je već naredne godine otvoreno to odjeljene pri Dječijoj bolnici.
U medicinskim časopisima objavio je i nekoliko stručnih i naučnih radova, a nesebićno se zalagao da se u narodu i na druge načine širi stručna i naučna zdravstvena misao. Tako je npr. putem Radio stanice Gradačac sa živom riječju nastupao nebrojeno puta, često i u kontakt emisijama. Njegov jedini cilj je bio da na jedan popularan način doprinese zdravstvenoj zaštiti stanovništva.
U penziju je otišao 2000. godine, a za svoj dugogodišnji rad dobio je niz priznajna i pohvala među kojima su: Spomen plaketa Gradačca kao najviše priznanje grada, Zahvalnica Izvršnog viječa Skupštine BiH “Za izvanredan doprinos društvenoj brizi o djeci” i najprestižnije priznanje u biv[oj državi Jugoslaviji, “Diploma u znak zahvalnosti i priznanja za dugogodišnji rad i saradnju u Udruženju pedijatara na unapređenju zdravlja djece i omladine Jugoslavije”. Ova Diploma je uručena dr. Zukiću na Kongresu pedijatara Jugoslavije održanog u Sarajevu 1979. godine. Treba naglasiti da su takvo priznanje dobila samo tri pedijatra u Bosni i Hercegovini, što samo po sebi govori o značaju i vrijednosti te Diplome.

Kao penzioner dr. Zukić se bavi proučavanjem prošlosti Gradačca i sakuplja arhivsku građu. Godine 2004., 8. 60 godina  zdravstva 150 sa dr. Sejadom piše i objavljuje zapaženu monografiju pod naslovom “60 Godina razvoja zdravstva u Gradačcu”. Saradnici u pisanju ove monografije, ili bolje rečeno koautori, su bili dr.Enes Tokić i dr.Safet Kujraković. Tekst Monogtafije je pun preciznih podataka i značajnih datuma, imena zaposlenih načina rada zdravstvenih radnika i uslova pod kojima je stanovništvo živjelo. Opisane su epidemije, vrste čestih oboljevanja, nabrojane postoječe ambulante i slično. Šezdeset godina rada zdravstvene službe u Gradačcu od 1943. do 2003. godine izneseno je u poglavljima i službama koje su postepeno uvođene. Monografija je za svaku pohvalu.
Deset godina kasnije, odnosno 2014. godine objavljuje knjigu pod naslovom Prilozi historiji zdravstva u Gradačcu od 1888. do 1992. godine. 9. Prilozi historiji zdravstva 150 Kao što sam naziv knjige govori dr. Zukić je u svojim Prilozima veliku pažnju posvetio renijem vremenu u kojem je nadriljekarstvo bilo glavni vid liječenja. Prvi ljekar je došao u Gradačac tek 1888. godine i od tada počinje postepeni razvoj zdravstva na tadašnjem području naše male i nerazvijene opštine.
Godinu dana kasnije, 10. Srednji medicinari 150 sa mr. Elvirom Peštalićem i mr. Fadilom Imširovićem, dr. Esad Zukić piše knjigu Srednji medicinari u 70 godina Gradačačkog zdravstva. Iz ove knjige saznajemo da je prvi medicinar iz Gradačca bio Ferid Kurtić kojeg je za taj posao osposobio poznati dr. Hamdija Bravo.
Pored naprijed navedenih knjiga dr. Zukić ima i dvije knjige u rukopisu od koji se jedna zove “Farmaceutska služba u Gradačcu” , a druga “Sjećanja”.
U neobjavljenom rukopisu “Sjećanja” dr. Zukić se prisjeća svog djetijnstva iz vremena kad život ljudi koji su se bavili poljoprivredom nije bio nimalo lak. 10.a  Sjecanjai 150 Njegov otac Zifo je bio poljoprivredik koji se pored zemljoradnje bavio i stočrstvom. Njihov stočni fond se kretao oko desetak grla krupne stoke i desetak ovaca. Poljoprivredni proizvodi su uglavnom služili za porodićne potrebe, a od vočarstva je najviše bilo zasađene šljive koja se najčešće sušila. U periodu poslije Drugog svjetskog rata na snazi je bio obavezni otkup poljoprivrednih proizvoda pa se prvo morala namiriti država, a ono što ostane služilo je za lične potrebe. Dr. Esad se sjeća kako je jedne godine njegov otac morao državi predati 710 kg. pšenice, a ukupan urod su imali 745 kg.
U skoro sve vrste poljoprivrednih radova bila su uključena i djeca. I baš kad je junak naše priče, Esad Zukić, trebao krenuti u osnovnu školu, šljiva je rodila kao rijtko kad. Otac je od njega zahtijevao da zajedno sa ostalim ukućanima bere šljivu, pa kad se taj posao završi onda može poći u školu. I tako, tek poslije dvije sedmice, mali Esad je krenuo na nastavu. Bilo ga je strah reakcije učiteljice pa je prvo svratio kod amidže koji je u gradu radio kao trgovac. 11. Djecak 250
Amidža ga je uzeo za ruku i prvo odveo kog fotografa da ga slika. U Gradačcu je tada bila jedna fotografska radnja u kući Ante Mihaljevića. Poslije ga je odveo u školu. Na pitanje učiteljice zašto nije došao u vrijeme kad je škola otpočela sa radom, amidža joj je kratko odgovorio “moralo dijete brati šljive”, okrenuo se izašao iz učionice. Kazna je bila nekoliko udaraca štapom po dječijim dlanovima od učiteljice Anke, supruge našeg poznatog književnika Hasana Kikića. U to vrijeme udaranje štapom po dlanovima učenika je bila uobičajena vaspitna mjera u svim školama. Kasnije će dr. Zukić pričati da mu je i pored dobivenih udaraca bila čast što mu je baš Anka bila prva učiteljica.

U istom rukopisu dr. Zukić piše kako je već u šestom razredu, držeći plug u rukama, špartao kukuruz dok je drugo dijete, ispred pluga, vodilo konja. Bila je to parcela od dvadeset duluma zemlje koju su njegovi roditelji imali u Lukavcu D.
U sedmom razredu je sam tjerao volovska kola na njivu udaljenu 3 km od kuće, kako bi podabrao opale jabuke od kojih će se praviti pekmez. Sjeća se da je znao ustajati u četiri sata ujutro i vraćati se kući u sumrak. Tako umoran, obićno bi zaspao sa knjigom u rukama pa je školsku zadaću radio u rano jutro.
Poslije ovih kratkih sjećanja na djetinjstvo, vratimo se u sadašnjost i recimo da ostarjeli dr. Esad Zukić živi u staračkom domu, a priču završimo riječima poznatog brazilskog pisca Paulo Koelja.


Piši. Bilo pismo ili dnevnik, ili neke bilješke dok razgovaraš telefonom.
Ako želiš bolje da shvatiš svoju ulogu u svijetu, piši. Pokušaj da svoju dušu pretvoriš u pisanu riječ, čak ako to niko neće da čita ili, što je još gore, čak i ako neko na kraju pročita nešto što ne želiš. Sam čin pisanja pomaže nam da sredimo misli i da jasno sagledamo ono što nas okružuje. Parče papira i olovka, čine čuda – liječe od bolova, učvršćuju snove, odnose i donose izgubljenu nadu.
Riječ ima moć.

Komentariši